Drugi dio Nimfomanke znakovito započinje poglavljem koje nosi naslov Istočna i zapadna crkva. Okidač je za pripovijedanje pravoslavna ikona koju Joe (Charlotte Gainsbourg) ugleda na zidu Seligmanove (Stellan Skarsgård) sobe. Objašnjava on junakinji da pravoslavna crkva češće prikazuje Majku Božju s djetetom Isusom u naručju nego razapetoga Krista, za razliku od katoličke ckrve u kojoj je situacija obrnuta. Stoga istočna crkva naglašva ljubav i nadu, a zapadna crkva patnju i teror. Kaže Seligman da je put od zapada prema istoku put prema radosti i sreći, a put od istoka do zapada odlazak u patnju i krivnju. Nakon njegova uvodna izlaganja, tijekom kojega Joe zaključuje da će se njezina priča nastaviti u modusu putovanja od istoka do zapada, jasnim postaje motivacija da se film prikaže u kinima u dva dijela.
Na stranu s medijskom i marketinškim floskulom da je posrijedi producentska odluka potaknuta duljinom djela jer prvi i drugi dio Nimfomanke svojim su ugođajem sasvim različiti. Stilski i narativno oba dijela čine cjelinu, no prvi je dio mnogo duhovitiji i poletniji, dok je drugi dio mračniji i oporiji. Stoga prvi dio, unatoč poigravanjem konceptom grijeha u kršćanskoj religiji, zaista možemo shvatiti kao svojevrsno junakinjino putovanje od zapada prema istoku jer je joj Seligman, kao njezin analitičar, tumač ili čak ispovijednik pokušao dokazati da u oslobođenju libida od opresivnih struktura puritanskoga društva i nesputanom kretanju libidne energije nema ničeg lošega. On nastavlja biti svojevrsnim urednikom njezine priče, no kako i sama Joe uočava, njegove digresije počinju biti sve slabije te kao da pomalo gubi moć nad vlastitom naracijom dok ona sve više preuzima kontrolu nad svojom, što će u konačnici sasvim postići Seligmanovim uklanjanjem iz priče.
Drugi dio možemo shvatiti kao povratak, odnosno put od istoka prema zapadu jer se Joe pokušava nositi s vlastitom frigidnošću, odnosno pronaći alternativne načine da povrati osjet užitka tijekom seksualnoga odnosa. Stoga slovo O u naslovu filma, koje se na plakatu djela znakovito postavljeno u obliku dvaju zagrada smještenih jedna naspram druge tako da asociraju na oblik vagine, mogu značiti prazninu i lišenost osjeta ili osjećaja, ali na razini same priče i nebrojena prazna mjesta u njoj koje valja ispuniti. Seligmanov zadatak, kroz funkciju oblikovatelja Joeine priče, je da te praznine popuni. Međutim, odnos između dvoje protagonista u Von Trierovu filmu nikako ne bismo trebali shvatiti kao klasičnu psihoanalitičku seansu koliko god Seligman kulturno bio vrlo osviješten te nastojao držati distancu prema svojoj sugovornici, odnosno kao odnos pacijenta i analitičara, što se možda dalo naslutiti nakon Nimfomanke 1, jer očito ne postoji simptom kojega treba osvijestiti, odnosno narativizirati te podići na svjesnu razinu. Von Tierove preokupacije, pokazat će film, sasvim su drugačije.
Na Istočnu i zapadnu crkvu nadovezuju se posljednja dva poglavlja u filmu – Ogledalo, u kojem se Joe pokušava riješiti svoje seksualnosti, odnosno nastoji je umrtviti da bi se mogla ukalupiti u društveno i kulturno poželjnu sliku žene, te Pištolj, koji predstavlja klimaks filma. Joe nastoji povratiti svoje orgazme što je odvodi u mračne predjele ljudskih strasti pa drugi dio Nimfomanke slijedi negativnu gradaciju – Jerome, u nemogućnosti da je zadovolji, sugerira da bi trebala spavati s drugim muškarcima. To je odovodi prvo u međurasni grupni seks, potom sadistički usmjerenom K.-u (Jamie Bell) pa sve do L.-a (Willem Defoe), kojemu, zbog dobroga poznavanja muškaraca i njihove prirode, postaje utjerivačica dugova te završava u pedofilskom odnosu s petnaestogodišnjom B. (Sophie Kennedy Clark). Stoga je u prvome dijelu seks više sagledan kao svojevrsna igra, a u drugome dijelu on je povezan s nasiljem, uništenjem i smrću. Nesputanosti seksa u prvome dijelu, u nastavku odgovara potiskivanje libidnih i nasilnih impulsa kao jedan od imperativa koje društvo postavlja pred pojedinca, samo što, poručuje Von Trier, postoje dvostruki standardi za muškarce i žene.
Mnogo zanimljivije od Von Trierovih standardnih provokacija je putanja kojom njegova junakinja provocira i potkopava društveno i kulturno utemeljenu funkciju supruge i majke. Joe zanemaruje supruga i sina te je u potpunosti usmjerena na vlastite težnje. Kada je poslodavka pošalje na grupnu psihoterapiju prevladavanja ovisnosti o seksu, pozicija joe postaje jasna – njezino kompulzivno srljanje u seksualne odnose nije rezultat neke potisnute traume, nego njezin odabir, a terapija, kao što i sama kaže, malograđanski je puritanski i moralizatorski pokušaj korekcije ponašanja u kojem ona ne želi sudjelovati. Tu na scenu ponovno stupa Seligman koji joj tumači da je žigosana jer je žena jer da je muškarac činio sve što je ona činila, ne bi bio izložen njezinim mukama i osudama. Samo što spomenuti lik skače sam sebi u usta te se od brižnog ispovijednika i analitičara pretvara u – zlostavljača. Kada ga Joe odbije, on joj protuslovi riječima: „U čemu je problem, poševila si se s tisućama muškaraca?!“ Pritom ne shvaća da nije stvar u tome s koliko se ljudi netko poševio, nego je li to bilo dobrovoljno ili nije. Time Seligman potvrđuje dvostruki moral protiv kojeg je cijelo vrijeme govorio.
Von Trier je u nastavku trebao bolje izbalansirati prenatrpanu priču kojoj nedostaje koherencije. Gledajući oba dijela u cjelini, drugi segment Nimfomanke ponešto je razvodnjen, a njegova simbolika plošnija.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. ožujka 2014.
