O filmskim terapijama

10. Zagrebdox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 23. veljače – 2. ožujka 2014.

• 
  
  Ako bi se jubilarni, deseti Festival dokumentaraca u Kaptol centru želio svesti na tematski okvir koji ga možda izdvaja od prethodnih izdanja, onda bi to svakako bila znatnija usredotočenost na ponižene i uvrijeđene diljem svijeta. Primjerice, na nemoćne u čileanskom staračkom domu nagrađenog naslova iz međunarodne konkurencije (Posljednja postaja / La ultima estacion) ili pak zaboravljene ljude u sibirskoj zabiti (Cjevovod / Truba). Na brojne sudbine suvišnih ljudi koji, primjerice u nagrađenom naslovu Regionalne konkurencije žive uz rub velike prometnice koja okružuje talijanski vječni grad (Sveti Gral / Sacro Gra). Također i na litvansku djecu bez roditeljskog doma čija percepcija svijeta ima svojstva magijskog realizma (Razgovori o ozbiljnim temama / Pokalbiai rimtomis temomis). Uostalom, dokumentarna se produkcija svake godine iznova u sve većem postotku bavi ljudima s ruba egzistencije i takvi naslovi uvijek dobro prolaze na festivalima. Bolje kod žirija i stručne kritike negoli u publike. Dokaz u tom pogledu je i ovogodišnja nagrada publike koja je ponovno pripala Ireni Škorić za solidno odrađen i veseli projekt (Dragi Lastane) o otkrivanju identiteta četiri novinara dječjega časopisa Modra lasta iz Zagreba koji su dugi niz godina odgovarali na pitanja više-manje zabrinutih školaraca (uglavnom učenika osnovnih škola). 
  
  Međutim, naslovu domaće produkcije koji je u najavama Festivala izazivao najviše pozornosti, prije svega struke a onda i šire, nije bilo suđeno premijerno prikazivanje. Filmski dnevnik jednog šizofreničara u režiji Damira Čučića (Mitch – dnevnik jednog šizofreničara) nije prošao sigurnosnu provjeru institucije za psihijatrijsku skrb na Rabu te je u posljednji tren povučen s festivalskog repertoara. Bez obzira jesu li producenti odgovorni za propust (ili nisu?) taj je naslov bio dovoljno intrigantan za posjet kinodvoranama Kaptol centra. To više što je još jedan suvišan lik ili čovjek na rubu društvenih zbivanja dobio priliku za pojavljivanje na ekranu. Ili prigodu za film s terapeutskim učinkom na glavnog protagonista, kako je sam redatelj objašnjavao okvir svog angažmana u otočkoj bolnici. Domaća je produkcija (Nukleus film), dakle, trebala zauzeti stranu festivalskog konsenzusa prema ljudima s margine društvenog ugleda.
  
  Teško je za očekivati da će se Čučićev naslov u skoro vrijeme moći vidjeti u kinodvoranama. U proširenom smislu takva ga sudbina svrstava na marginu javnosti pa se čini kako je sam redatelj, gotovo bez ostatka, odradio priču o suvišnim ljudima i filmovima. S obzirom da je festivalski program konkurencije bio izrazito narativnog predznaka – kako među regionalnim naslovima tako i međunarodnim – možda bi Čučićev filmski i terapeutski eksperiment pojačao njegov medijski okvir. U danim okolnostima to je otvoreno pitanje, a tanka priča o medijskom osvježenju na ovogodišnjem festivalu ostala je bez trećega sloja. Sudeći prema dosadašnjem Čučićevu angažmanu njegov dnevnik šizofreničara vjerojatno bi popravio medijski prosjek festivala.
  
  Na prošlogodišnjem je ZagrebDoxu Čin smaknuća (The Act of Killing) imao terapeutski učinak na glavnog protagonista, inače istrebljivača indonezijskih komunista i njihovih simpatizera. Joshua Oppenheimer je ostarjelom ubojici ponudio model iskupljenja za radnje iz prošlosti čime je u medijskom smislu proširio funkciju filma. Jednako je utjecajan bio i rumunjski animirani naslov o žrtvi pravosudnog režima u Poljskoj, redateljice Ance Damian (Crulic – putovanje na onaj svijet / Crulic – drumul spre dincolo). Njezin je naslov prije dvije godine u Zagrebu prošao manje primjetno, premda je bio inovativan u medijskom pogledu te je dodatno senzibilizirao javnost za slučaj mrtvog Crulica koji je na kraju – iz groba – prisilio na ostavku rumunjskog ministra vanjskih poslova. Sličnih postupaka s terapeutskom perspektivom bilo je i na ovogodišnjem Festivalu. Njihovi se naslovi nisu našli među nagrađenima, ne računajući generacijsko priznanje koje je Poljaku Marcelu Łozińskom dodijelio direktor ZagrebDoxa (Nenad Puhovski), za njegovo filmsko putovanje iz Poljske prema Parizu u društvu sina Paweła. Priznanje ocu za eksperiment koji je inicirao sin, čini se, kao svojevrstan šamar cjelokupnom projektu.
  
  Naime, oba su autora, svaki na svoj način, montirali istu priču o obiteljskim razmiricama tijekom putovanja u francusku metropolu. Sinova je dvadesetak minuta kraća od očeve. Nakon projekcije kraće verzije sin je u kinodvorani Kaptol centra tvrdio kako je otac u drugoj verziji sebe prikazao u boljem svjetlu. Konstantna prepirka dvojice sudionika na europskom putu i njihova obiteljska tragedija iz prošlosti okosnice su oba naslova (kraći je Otac i sin / Ojciec i syn, a duži Otac i sin na putu / Ojciec i syn w podrozy). Čudi činjenica da je samo otac dobio to priznanje a ne i sin. Oba su naslova dio istog eksperimenta. Oba su krnja bez uvažavanja onog drugog te bilo koji oblik sakaćenja projekta, čak i pod parolom generacijske razlike, poništava njihov eksperimentalni okvir. U jednom trenutku sin Paweł zamjera ocu Marcelu da mu u biografiji uporno navode podatak o tome kako je sin poznatoga redatelja. Marcel je duhovito primijetio kako će uskoro u njegovoj biografiji pisati da je bio otac poznatog redatelja Pawela Łozińskog. Slične komplementarne situacije mogu se izdvojiti u oba naslova pa je doista šteta što se direktor festivala grubo umiješao u poljski eksperiment.
  
  Uz poljski model koji generacijski pripada kodu jednog drugog vremena – konceptualnoj strategiji iz šezdesetih, odnosno sedamdesetih – još je jedan naslov imao terapeutski učinak. U medijskom smislu po sam Festival, a u realnom svijetu po obitelj kanadske redateljice i glumice Sarah Polley. Priče koje kazujemo (Stories We Tell) je manje-više tipična doku-detektivska priča na anglosaksonski način. Manje zbog toga što je autorica falsificirala medijski okvir dokumentarizma zamijenivši neke članove velike obitelji glumcima. Također i zbog lažnog filmskog metra iz obiteljske prošlosti kojim je pedantno pratila ključne momente iz majčine biografije kako bi dodatno dramatizirala priču o njezinoj vješto prikrivenoj promiskuitetnosti. Redateljica je pred kamerama okupila braću i sestre, glumce, dva majčina ljubavnika te sestru jednoga od njih koja će na kraju – zbog fizičke sličnosti s mladom redateljicom – bez dvojbe potvrditi dobro čuvanu tajnu o njezinu biološkom ocu.
  
  S obzirom da su joj se roditelji bavili glumom te zbog činjenice da je i sama glumica, Sarah Polley je bila u prigodi iskoristiti takvo iskustvo za potrebe doku-detektivske priče. Mogla je uvjerljivije, na filmski način izvesti terapeutsku seansu među rođacima. Bez obzira što je tijekom snimanja otkrivala tehničku podršku projekta, odnosno sve ono što se u igranim produkcijama ne smije vidjeti. Čini se da je hibridni model ili ležerna seansa pred kamerama prvenstveno bila namijenjena članovima šire obitelji, kako bi što bezbolnije prešli preko neugodne činjenice da majka kao psihološki oslonac i saveznik svih njih neprestano tražila izvanbračne avanture. Takav se dojam stječe na kraju filma, nakon što je i drugi kazališni djelatnik potvrdio kratkotrajnu vezu s majkom i glumicom. Nakon terapeutskog učinka za Polley zajednicu filmski je model dobio status javne seanse a potom i status kandidata za nagradu Oscar.
  
  Dva medijska osvježenja, poljski i kanadski, iznimke su u festivalskoj konkurenciji. Sudeći prema ostalim naslovima ona je ipak bila bliža pripovjednoj ili ispovjednoj formi. Onom tipu u kojem kamera diše za ovratnikom svojih protagonista. Prava je šteta što Čučićev dnevnik iz psihijatrijske institucije nije uspio probiti birokratsku blokadu i eventualno proširiti medijski predznak jubilarnog festivala u kinodvoranama Kaptol centra.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 5. ožujka 2014.

Piše:

Željko
Kipke