Žene bez svojih muškaraca

Hitac, red. Robert Orhel

• 
  
  „Svijet je sve što je slučaj... (a tako je) jer, svijet se sastoji ne od stvari nego od činjenica.“ Onom tko je čitao Tractatus Ludwiga Wittgensteina, jednu od najvažnijih knjiga 20. stoljeća, odmah će biti jasno odakle ovaj citat. Unatoč svim božjim, znanstvenim i inim nužnostima, uvijek će biti – slučaja! Upravo se slučajem, tj. „nepopravljivom činjenicom“, bavi i kino prvijenac Roberta Orhela Hitac (2013). Tako je autor poznat po nekoliko televizijskih serija u posljednih desetak godina odlučio uobličiti i film ugođaja prepoznatljivog iz Mamutice. Jer, u svakome od nas čuči nepoznatljivi tragični usud. Nitko mu ne može pobjeći, ako nam je kocka tako pala, odnosno ako je slučaj tako htio! Petra (Iva Babić), dvadesetogodišnjakinja je iz razorenog braka. Studira na ekonomiji, a stanuje s majkom alkoholičarkom (Barbara Nola). Njezino druženje s Moranom (Mia Biondić) još od djetinjstva, naglo će poprimiti neželjeni tijek.
  
  Nakon što spozna da je trudna – nevažnost krivca za taj slučaj bode oči! – dogodi se tragičan usud. Igra slučajno nađenim pištoljem, naravno, nosi tragiku. Orhelov film, dakle, u sebi ne nosi neki suspense. Najtragičniji se događaj odvije negdje pri početku filma, a njegov preostatak svojevrsna je psihološka drama. Druga protagonisticu – a tumači je redateljeva životna družica Ecija Ojdanić – policijsku inspektoricu Anitu također, slučajno snađe trudnoća. Premda je krivac za to poznat, a radi se o oženjenom čovjeku s djecom (Alen Liverić), kao da i  nije... I dijete koja Anita nosi, slutimo, ostat će bez oca. Iako je film svojevrsni krimić, s policijskom istragom, zapravo je njegov cjelokupni postav takav da se radi o intimističkoj studiji o dvije žene koje povezuje ultimativna igra između rađanja novog života i fatalne smrti. Orhel je stoga snimio film o ultimativnim činjenicama ljudskog života. No, je li doista njegov Hitac nešto ultimativno i kao kino-ostvarenje?
  
  Kako su dva najvažnija lika filma žene – jedna tek izišla iz tinejdžerstva, a druga u godinama kada konačno mora nešto učiniti od svog života – radi se osebujnom ženskom pismu, iako film autorski potpisuje muškarac! Ženske sudbine nosi tragični fatum. Uz Petru i Anitu, tu su Petrina mama, pa i Morana. Petrinu alkoholom ruiniranu majku u njezine nevolje s pićem, slutimo, doveo je raskid s kćerinim ocem (Milan Pleština). Izgubivši uporište u obitelji, ona je nesposobna suočiti se s Petrinim odrastanjem, te njezinim i svojim problemima. Još uvijek privlačna Anita, pak, spetljala se s muškarcem koji ne može preuzeti odgovornost za posljedice njihove ljubavne avanture. Matija (Liverić) će namah odstupiti kada se nađe pred izborom između situirane građanske egzistencije i privlačnosti prema Aniti. (Muškarac, pak, za kojega slutimo da ima sklonosti prema njoj, a radi se o njezinom policijskom kolegi Ivanu /Enes Vejzović/, neće moći ostvariti tu sklonost zbog niza slučajnih činjenica.)
  
  Rekoh, već na početku zatječemo Petru kao slučajnog ubojicu muškarca. Još je jedna žena – koju u filmu nemamo priliku upoznati – ostala bez svog čovjeka. Policijska istraga, zahvaljujući njezinoj svemoći forenzici, blago potpomognuta susjedom-staricom, namah detektira počinitelja zločina iz nehata. Radi se  – naravno, opet bez suspensea – od početka, tek o priznanju. Dvije protagonistice stupaju ne samo u službeni odnos istražiteljice i počiniteljice, nego i u podsvjesno solidaran odnos dviju iznevjerenih i napuštenih žena. Razrješava li, ili barem razvija li, Orhel kao autor na neki način ovu pripovijest? To nije slučaj. Ili, barem, ne čini mi se da je to slučajno. Jednostavno, u narativnu postavu Hica nema neke suvislije točke razvoja priče.
  
  Naime, već je fabulativni okvir ostao poprilično siromašnim u odnosu prema velikoj psihološkoj drami kojoj je (valjda?) film stremio. I u vizualnom smislu film je obojen sivilom... Ne svjedočimo, zapravo, niti jednom radosnijem trenutku u njemu (ako takvim, možda, ne uzmemo poljubac Anite i Matije iz dvaju automobila). Sižejno, pak, Hitac pokazuje sklonost fatumski određenim usudima kao trendu novijeg hrvatskog granog filma. (Primjer su za to, Nolin film o obiteljskom nasilju iz Šuti i, mnogo uspjeliji artizam, s Jelčićevom Obranom i zaštitom.)
  
  No, Orhelovovo prvo kino-ostvarenje ne polučuje neki navlastiti raison d'être. Cijeli niz dramaturških neuvjerljivosti ostavlja gledatelja pomalo zbunjenim (ili je izvjesno tako bilo tek s piscem ovih redaka?). Filmska priča o slučaju, i sama je poprimila osobine slučajnog artefakta. Naime, ne postoji nikakva indikacija koja dramski intenzivira sàm film osim stalnog usredištenja kamere na lica njegovih protagonistica. Njihova patnja nije ona koja bi nas bazično obogatila nekom empatijom. Jer, primjerice, što može očekivati žena koja se upušta u vezu s oženjenim muškarcem u ovdašnjoj – i ne samo – sredini? Ili, kakvo razumijevanje dati studentici koja ni ne spominje svoju trudnoću doli kao noć bezimena pijanstva? (Spomenimo kao dodatni fabulativni konstrukt Orhelove priče i Anitina oca /Milan Štrljić/ koji konačno očekuje postati djedom. On  će, pak, naglo nestati ostavljajući ucviljenom svoju dvostruku mlađu ljubavnicu /Tanja Tušek/. Dakle, broj ostavljenih žena u Hicu premašuje usud tek dvije njegove protagonistice.)
  
  Konačno, priznanje na kraju filma, dakle, možemo otkriti. Jer to je (valjda?) najveći suspense u njemu, ako se o tako nečem uopće može govoriti. Kakav je dojam nakon odgledavanja Orhelova filma? Rekoh već, pisca ovih redaka, ostavio je poprilično ravnodušnim. Ipak donekle korektna režija, ne prelazi okvire neke epizode televizijske Mamutice. Kao film o svijetu kao slučaju, u hrvatskoj kinematografiji, bojim se, ostat će tek slučajan.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2014.

Piše:

Marijan
Krivak