Mračni snovi jednog grada

Program Treći čovjek u posjeti Trećoj ženi, Kino Tuškanac, Zagreb, 4. i 5. veljače 2014.: Treći čovjek (The Third Man), red. Carol Reed

  • Treći čovjek (The Third Man), red. Carol Reed

    Postoje umjetnička djela koja kao da su nastala pod sretnom zvijezdom, djela čija kompleksnost nadilazi vrijeme u kojem su nastala i u istom ga trenutku odražava, umjetnička djela kojima je gotovo nemoguće naći zamjerku i koja će nastaviti živjeti i oduševljavati čovječanstvo dok god civilizacija bude postojala. Treći čovjek britanskog redatelja Carola Reeda s pravom pripada među najbolje filmove ikada snimljene. U famoznoj priči o poratnom Beču isprepletene su kreativne snage jednog od najzanimljivijih pisaca tog vremena i nekoliko najvećih vizionara i majstora filmske umjetnosti. Od jednog od najboljih britanskih i svjetskih redatelja svih vremena, Carola Reeda, preko pisca i scenarista Grahama Greena, glumačke silovitosti i karizme Orsona Wellesa, suptilne i istovremeno uvjerljive glumačke kreacije Josepha Cottona, idealne ženstvenosti i nijansirane igre Alide Valli sve do nezaboravne glazbe Antona Karasa i snimateljskog rada Roberta Kraskera.
    Treći čovjek (The Third Man), red. Carol Reed
    A djelo koje su stvorili uokvireno je razdijeljenim, porušenim, poslijeratnim Bečom, nekadašnjom prijestolnicom Habsburške Monarhije, gradom koji je svijetu iz vlastitih konvulzija darovao ideju podsvijesti, snova, mračnih seksualnih i animalističkih žudnji što proizlaze iz revolucionarnih teorija Sigmunda Freuda i umjetnosti secesije odražene u slikama Klimta i Schielea, arhitekturi Otta Wagnera i Adolfa Loosa te literaturi Artura Schnitzlera, Stefana Zweiga i Roberta Musila. Gubitkom Prvoga svjetskog rata i raspadom Habsburške Monarhije završilo je tisućljetno naslijeđe srednjeg vijeka, srušeno je posljednje veliko europsko carstvo i započelo moderno doba. Nije slučajno što se radnja Trećeg čovjeka odigrava u Beču, gradu snova, amalgamu svjesnog i nesvjesnog, gradu uništenom i podijeljenom između savezničkih snaga, potentnoj metafori svijeta u sjeni ratne kataklizme koja je šest godina razarala Europu i svijet...

    Scenarij filma napisao je veliki engleski pisac Graham Green (po čijim su knjigama snimljeni mnogi više ili manje uspješni filmovi – sam Carol Reed adaptirao je njegov roman Pali idol u majstorsko filmsko djelo, Edward Dmytryk 1955. i Neil Jordan 1999. godine obradili su Kraj ljubavne priče, a Joseph L. Mankiewicz 1958. i Phillip Noyce 2002. u istoimene filmove pretvorili su njegov roman Tihi Amerikanac), samo što je u slučaju Trećeg čovjeka prvo nastao scenarij a zatim je Green, nakon uspjeha filma, napisao istoimenu knjigu. Radnja je naoko jednostavna. Američki pisac popularnih vestern-romana, Holly Martins (Joseph Cotten) dolazi u Beč na poziv starog prijatelja Harrya Limea (Orson Welles) koji mu je ponudio posao, no odmah pri dolasku saznaje kako mu je prijatelj poginuo u misterioznoj automobilističkoj nesreći. Na Limeovu sprovodu upoznaje dvojicu britanskih vojnih policajaca-narednika Painea (Bernard Lee) i njegovog nadređenog, majora Callowaya (Trevor Howard ). Naivni Martins, koji je u razrušenu Europu došao u potrazi za poslom, ubrzo je usisan u bečko podzemlje, onaj mračni, nesvjesni i snoviti prostor kojim dominiraju strasti, zavjere, pohlepa, crno tržište i ubojstva.
    Treći čovjek (The Third Man), red. Carol Reed
    Treći čovjek je, neuobičajeno za to vrijeme (što u intervjuu u povodu filma ističe i redatelj), velikim dijelom snimljen na autentičnim lokacijama bombardiranog i razrušenog Beča, što je uz Reedovu maestralnu režiju i ekspresionističku crno-bijelu fotografiju Roberta Kraskera, filmu dalo i dokumentaristički efekt a sam grad pretvorilo u jedan od centralnih likova. Kako je film sniman 1948. godine, dakle nešto više od dvije godine nakon kraja Drugoga svjetskog rata, Reed i Krasker koriste traumatizirani, razoreni i podijeljeni Beč kao istovremeno fantastičnu i realističnu kulisu koja odražava centralnu temu filma – raspad moralnih vrijednosti u vremenima rata i poraća. Beč, prepun ruševina, napola izgorjelih zgrada, u filmu prikazan kroz snažne kontraste svjetla i sjene, postaje ravnopravan akter u radnji a ne samo pozadina – ako je igdje u povijesti kinematografije došlo do savršene simbioze lokacije i radnje onda je to u ovom filmu. Priča filma mogla se odigrati samo u Beču na kraju Drugoga svjetskog rata jer filmaši koriste razrušeni grad kao emocionalni odraz psihološkog stanja glavnih likova i sredine u kojoj se kreću. Carol Reed i snimatelj Rober Krasker stvaraju atmosferu tjeskobe, straha i traume uz pomoć već spomenutih lokacija, ekspresionističke crno-bijele fotografije i začudnih rakursa te oštrog, oporog kontrasta svjetla i sjene i istražuju sivo, moralno ambivalentno područje što se prostire između svjetla i tame, dobra i zla.

    Unatoč popularnom mitu, Orson Welles nije imao udjela u režiji filma, iako je važno napomenuti kako Treći čovjek ne bi bio film kakav jest da mu nisu prethodili Wellesovi filmovi Građanin Kane (Citizen Kane, 1941), Stranac (The Stranger, 1946) i Dama iz Šangaja (The Lady from Shanghai, 1947). Reedov dar za komprimiranje čitavog bogatstva sugestija u jedan kadar, polako građenje napetosti i bljeskovi crnog humora evidentni su u čitavom filmu. Redatelj majstorski opisuje poratnu atmosferu nesigurnosti, siromaštva i nemorala dok se filmom provlači jedna od najslavnijih i najbolje upotrijebljenih muzičkih kompozicija u povijesti filma koju svira Anton Karas na citri čime filmu daje i na autentičnosti, lokalnom detalju dok slavna melodija postaje neodvojivi dio filma pod čijim čarima kamera oživljava a nevidljivi svirač citre i njegova melankolična glazba postaju emocionalna podloga čitavog ostvarenja – poput zvižduka u mraku. Reed je Karasa upoznao slučajno, u pivnici, slušajući ga kako svira. Dotad siromašni gradski svirač postao je nakon uspjeha filma (ploča sa muzikom iz filma bila je jedan od najvećih hitova 1950. godine) jedna od velikih svjetskih muzičkih zvijezda. Karasova muzika i majstorsko sviranje postali su neodvojivi od samog filma, a povjesničari i ljubitelji filma mogu biti zahvalni slučanom susretu Reeda i Karasa (Reed je film snimao na amfetaminima, praktički ne spavajući, imajući u svakom trenutku četiri kamere sa malom ekipom razmještene po Beču gdje su bilježile sve one fantastične dokumentarističke kadrove).
    Treći čovjek (The Third Man), red. Carol Reed
    Treći čovjek sadrži nekoliko za povijest filma nezaboravnih, majstorski režiranih, snimljenih i odglumljenih sekvenci. Prva je, naravno, sekvenca u kojoj prvi put vidimo Harrya Limea. Radi se o dramaturškom, snimateljskom, montažnom, glumačkom i režijskom trijumfu: mijaukanje mačke na ulazu u haustor, crne cipele sa čijim se žnjirancima mačka igra, upaljeno svjetlo na prozoru i zatim, iznenada, osvijetljeno lice Harrya Limea sa ciničnim smiješkom na usnama. Tu je i scena na bečkom Prateru u kojoj se Martins i Lime prvi put susreću i slavan dijalog, odnosno rečenica koju je Welles ubacio u scenarij (što je priznao i Graham Greene): „U Italiji, u trideset godina pod Borgiama, vođeni su ratovi, vršena ubojstva, vladao je teror i krvoproliće ali su iz toga proizašli Michelangelo, Leonardo da Vinci i renesansa. U Švicarskoj su imali petsto godina demokracije i mira i – što su proizveli? Sat sa kukavicom.“ I na kraju filma, jedna od napoznatijih i najboljih akcijskih sekvenci-potjera za Harryem Limeom u bečkoj kanalizaciji. Nije slučajno da Lime bježi pod zemlju. Harry Lime hladnokrvno je i zastrašujuće utjelovljenje kaosa u kojem se nalazi svijet nakon velikog rata, sa svojom fasciniranošću preživljavanjem i uspjehom na uštrb moralnih vrijednosti.

    Reed u Trećem čovjeku uspjeva uhvatiti svijet u kaosu, svijet iščašen iz zgloba vremena kroz prikaz podijeljenog Beča, snimanog većinom noću, sa mokrim ulicama što sjaje u mraku i ogromnim sjenama što prekrivaju zidove oštećenih i srušenih zgrada, kroz prikaz patetičnih svakodnevnih života običnih ljudi nad kojim se nadvija sjena Harrya Limea i pretvara ih u žrtve. Podzemlje odnosno kanalizacija u koju bježi Harry Lime simbolizira njegovu podsvijest i mračnu stranu no istovremeno odražava i dualnu osobnost Beča kao grada, Beča Freuda, Klimta, Schielea, Musila i Schnitzlera i mračnih fantazija, neuroza i duševnog rastrojstva. Jedna od zanimljivih stvari koje će gledatelj danas, više od šezdeset godina nakon što je film snimljen, primjetiti je gotovo proročanski nagovještaj Hladnog rata koji započinje upravo u vrijeme kada je film snimljen. To se jasno očituje kroz prikaz Crvene armije.
    Treći čovjek (The Third Man), red. Carol Reed
    Treći čovjek kompaktno je, precizno i mračno filmsko dijelo usidreno između dva sprovoda, lažnog i pravog, koji uokviruju film i služe kao uporišne točke psihološkog razvoja likova. Holly Martins dolazi u Beč kao naivan čovjek koji svijet promatra kroz prizmu vestern-romana koje piše, siguran u moralne vrijednosti i razliku između dobra i zla. Na kraju filma Martins je ciničan, grub čovjek kojem je boravak u Beču razbio sve djetinjaste iluzije. Na sreću, jedan od producenata filma (uz Alexandera Kordu) Amerikanac David O. Selznick, prihvatio je dva Reedova ključna zahtjeva. Umjesto simfonijske muzike pristao je na Reedovo otkriće, Antona Karasa i zajedno s njim uvjerio Grahama Greena da je sretan kraj, u kojem se likovi koje igraju Alida Valli i Joseph Cotten zaljubljuju jedno u drugo – promašen. Tako film završava na istom mjestu gdje i počinje, na bečkom groblju, gdje Alida Valli uokvirena drvoredom što se prostire u daljinu, hladno prolazi pored Josepha Cottena razbijajući u njemu posljednju iluziju i nadu u ljubav.

    Treći čovjek osvojio je Grand prix u Cannesu 1949. godine i donio Oskara snimatelju Robertu Kraskeru. Uz to, Britanski filmski institut proglasio ga je najboljim britanskim filmom 20. stoljeća, ispred takvih naslova kao što su Kratki susret (Brief Encounter, 1945) i Lawrence od Arabije (Lawrence of Arabia, 1962) Davida Leana ili 39 stepenica (The 39 Steps, 1935) Alfreda Hitchcocka. Treći čovjek s pravom pripada među vrhunce svjetske kinematografije jer se radi o filmu kojemu je teško naći i najmanju zamjerku, filmu koji je kompleksan, zabavan, uznemirujuć, tjeskoban, napet, izvrsno režiran, fantastično snimljen i montiran, protkan sjajnim glumačkim izvedbama i nezaboravnom glazbom, film koji je istovremeno čisti užitak za gledatelja i umjetničko remek-djelo.

    © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 17. veljače 2014.

Piše:

Nikola
Strašek

kritike i eseji