Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća u američkoj filmskoj industriji bilo je vrlo pomodno angažirati u redateljskoj funkciji dugometražnih igranih filmova osobe koje su se afirmirale u glazbenoj i reklamnoj branši, snimajući videospotove za popularne glazbenike ili brandove. Kako holivudska mašinerija zadnjih deseteljeća kronično pati od nedostatka novih ideja i inventivnih stilskih rješenja, smatralo se da će taj tip redatelja, ako već ne idejno i tematski, onda barem stilski osvježiti filmske uratke. Ciljani su konzumenti takvih naslova, tada odrasli na MTV-ju koji je još imao nekog utjecaja na formiranje trendova u popularnoj kulturi, time dobili dojam da gledaju dvosatne videospotove svojih omiljenih glazbenih zvijezda. Stoga je videospotovska estetika metastazirala na velikom platnu, no mahom je nefunkcionalno korištena te je često za sobom ostavljala dramaturšku pustoš, napose u proizvodima štancera poput Michaela Baya, Simona Westa i njima sličnih, za povijest filmske umjetnosti sasvim beznačajnih imena.
Postojali su redatelji videospotovske pozadine koji su, međutim, ambiciozno odlučili krenuti u filmske vode, a među njima možda su ponajbolji primjeri David Fincher i Spike Jonze. Potonji je ostao upamćen po danas kultnim uratcima za, među ostalima, Bjork (It's Oh So Quiet), Beastie Boyse (Sabotage), Fatboy Slima (Praise You), Sonic Youth (Diamond Sea) i Daft Punk (Da funk). Iako su njihovi videospotovski stilovi sasvim različiti, oba autora karakterizirao je poprilično maštovit pristup materijalu. Tijekom njihova transfera u dugometražni film oba su redatelja zadržala svoje prepoznatljive stilove, no odbacili su pretjerano oslanjanje na videospotovsku estetiku (osim Finchera u Alienu 3, u kojem je ona ipak, treba reći, funkcionalno korištena), kreirajući vrlo specifičan i prepoznatljiv redateljski rukopis koji će postati njihov zaštitni znak.
Jonze je već svojim prvim dvama naslovima, na kojima je surađivao sa scenaristom Charliejem Kaufmanom – Biti John Malkovich (Being John Malkovich, 1999) i Adaptacija (Adaptation, 2002), pokazao sklonost prema neobičnim, često bizarnim pričama te inovativnim konceptualnim i vizualnim rješenjima. U prvome je protagonist Craig Schwartz (John Cusack) oktrio portal koji doslovno vodi u um glumca Johna Malkovicha, a u drugome se fikcionalni Charlie Kaufman bori s nastojanjem da scenaristički adaptira knjigu The Orchid Thief Susan Orlean, koja nema pravoga zapleta te se ujedno mora nositi s raznim životnim krizama. Oba filma karakeriziralo je gotovo nadrealno ozračje. Navedene karakteristike dijeli i Ona, Jonzeov posljednji uradak, na kojem je potpisan i kao scenarist.
Posrijedi je vrlo maštovita i originalna ljubavna priča, iako je cjelina za nijansu predugačka. U Jonzeovu djelu osjeća se jedan daleki eho nezavisnih filmova iz devdesetih godina u kojima je redateljima bilo dovoljno da puste dvoje protagonista da devedesetak minuta razgovaraju, bez da se materijal iscrpljuje u pretjeranim zapletima, peripetijama i dinamičnim motivima za razvoj naracije. Riječ je o konceptu kojega je do savršenstva doveo Richard Linklater u trilogiji – Prije svitanja (Before Sunrise, 1994), Prije sumraka (Before Sunset, 2004) i Prije ponoći (Before Midnight, 2013). Jonze navedeno pokušava prilagoditi novom dobu interneta i komunikacijskih inovacija pa se sada njegova ljubavna priča ne odvija između dviju osoba, nego osamljenoga protagonista i operacijskoga sustava njegova kompjutera. Ovu je problematiku još krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća naznačila Kate Bush u pjesmi Deeper Understanding (1989), očito predviđajući novo doba postmeđuljudske komunikacije koje će tek uslijediti.
Emocionalna i egzistencijalna situacija Theodora Twomblyja (Joaquin Phoenix) motivirana je klasičnim razlozima – raspadom braka i razvodom od depresivne supruge Catherine (Rooney Mara), s kojim se teško nosi. Otuđujući i dezorijentirajući aspket svijeta u kojem živi dodatno je podcrtan činjenicom da zarađuje za život tako što u ime drugih piše pisma prigodnoga sadržaja njihovim bližnjima jer ljudi očito više nemaju vremena da se potrude sami na primjeren način iskazati osjećaje prema drugima. Gotovo da se osjeća prizvuk Ballardove postavke o smrti afekata u svijetu tehnološkoga napretka koji uvjetuje da pojedinci doživljavaju regresiju na infantilnu razinu jer svaki zahtjev i potreba odmah mogu biti zadovoljeni. Izvrsno to dočarava prizor, nakon upoznavanja s Theodoreom, kada on glasovnim naredbama od svog operacijskoga sistema može postići izvršenje bilo koje želje u rasponu od čitanja elektoničke pošte do aktualnih vijesti. Prikazivanju odvajanja od autentičnih, stvarnih aspekata života i iskustva doprinosi i iznimna atmosferičnost ostvarenja jer je cjelina presvučena velom lirizma i na trenutke poprima gotovo snovito ozračje poigravanjem arhitektonikom prostora – futurističkom arhitekturom i umjetnim parkovima koji su prikazani gotovo u impresionističkom modusu, vješto provedenim analeptičkim narativnim sekvencama u kojima se evocira protagonistova posrnula ljubavna veza te suptilnim nitima naznačava njegova izgubljenost i osjećaj dezorijentacije.
Jonzeov mogući svijet maštovito je osmišljen na razini scenografije i kostimografije u kojoj se ukrštavaju retro i futuristički elementi pa je u svijet neposredne budućnosti i velikog tehnološkoga napretka, kojega simbolizra moderna arhitektura i tehnološka dostignuća, umetnut, na razini kostimografije i modnih izričaja protagonista, retro štih koji graniči s pastišem. Unutar takvih kontura, film počiva na dijalozima, odnosno na odnosu dvaju osobnosti. S jedne strane se nalazi pogubljeni Theodore, čiji su dani svedeni na niz praznih i rutinskih događaja lišenih dubljega smisla, a s druge strane nalazi se Samantha, operacijski sustav koji je stvoren prema psihičkim karakteristikama glavnoga protagonista. Samantha u filmu nije prisutna u tjelesnom obliku, iznim upečatljivoga prizora kada je pokušava zamijeniti stvarna osoba da bi i Theodore i ona iskusili kako bi njihov stvarni tjelesni susret eventualno mogao izgledati. Unatoč tome, tijekom filma ona se razvija u punokrvni lik.
Theodore i Samantha središnje su figure djela, a funkcija sporednih likova je da podbrobnije osvjetljavaju emocionalne i životne preturbacije glavnoga protagonista. Iz navedenoga je razloga Jonze od svojih glumaca trebao izvući maksimum, posebice u njihovoj međuigri. Joaquin Phoenix vrlo je opušten i prirodan u ulozi Theodorea, dajući svome liku, osim upečatljive emocionalne dubine, i notu humora. Glas je Samanthi posudila Scarlett Johansson koja je vrlo živopisno uspjela dočara širok spektar emocija i ponašanja u rasponu od zavodljivosti, vrckavosti pa sve do emocionalnosti i ranjivosti. Iako između njih ne može doći do pravoga tjelesnoga susreta, veliko je autorovo postignuće što je gledateljima uspio uvjerljivo dočarati kemiju između dvaju likova. Stoga je osim preciznih glumačkih kreacija trebalo veliku pažnju posvetiti i oblikovanju dijaloga. Jonzeovi dijalozi su precizni i pametni, životni i duhoviti, što pridonosi razigranosti cjeline.
U srži filma nalazi se klasična ljubavna priča koja je rekonceptualizirana pa film jednim dijelom možemo iščitati kao alegoriju o internetskim servisima za spajanje ljudi i našem kreiranju i pridavanju žuđenih karakteritika osobama koje nikada u stvarnome životu nismo sreli i upoznali. Samantha je oblikovana na temelju psihičkih karakteristika Theodorea pa je ona njegova virtualana projekcija idealne partnerice, odnosno posrijedi je učitavanje značenja u prazan virtualni prostor, što se u svojoj srži bitno ne razlikuje od upoznavanja ljudi putem interneta. Ujedno se film može shvatiti i kao svojevrsna satira na naše živote koje sve više provodimo u virtualnoj stvarnosti, odvojeni od autentičnih i stvarnih živornih iskustava. Kako se ljubavni odnos Theodorea i Samanthe razvija te postaje ozbiljniji, shvaćamo da se njihova naoko neobična i surealna veza sve više pretvara, odnosno približava stereotipima klasičnih veza – ljubomora, sitna neslaganja, čekanja na javljanje i ine druge (ne)prilike očito su neizbježne kakav god tip ljubavnoga odnosa bio u pitanju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. veljače 2014.
