Happy-Go-Lucky vrlo je jednostavna fraza u engleskome jeziku. Označava lakomislene, bezbrižne; doslovno: sretni imaju sreću, ili: sretni postižu sreću. Zapravo, sretni su – sretni. Oduvijek je tako. I premda tautologijska istozvučnost na hrvatskome ne prenosi doslovce englesku frazu – pa je distributerski naslov Samo bez brige – sretni smo i imali smo sreće vidjeti još jedno ostvarenje Mike Leigha u našim kinima.
Leigh je tvorac prepoznatljive poetike, koju krasi ono što bolno nedostaje kako umjetnosti tako i ljudima u svakodnevnu životu – humanost. Humanost je iskazana u svim njegovim filmovima koje sam vidio, a broj doseže petnaestak naslova.
Film nas na samome početku, uz titlove, upoznaje s protagonisticom. Nasmijana Poppy (Sally Hawkins) vozi se biciklom. Iz svakoga je kadra vidljiva njena oduševljenost vožnjom. Osmijeh i gestikulacija govore sve... Poppy je sretna i zadovoljna osoba koja uživa u životu. U vrevi zamišljenih, sumornih, natmurenih, često i tužnih lica, njezino se lice širi u osmijeh i kada izgleda da za to nema nikakva razloga.
No već prva izgovorena rečenica u filmu uspostavit će kontrapunkt koji nosi osnovnu poruku ove filmske pripovijesti. Naime, u tihom azilu malene prodavaonice, uzimajući knjigu s police, Poppy će posegnuti upravo za naslovom Put u stvarni svijet. Odmah će je uz široki osmijeh odložiti i reći nešto poput: »To mi ne treba«.
I doista! Poppy svojom egzistencijom, kako će pokazati film, ne pripada stvarnome svijetu. Svojom lakomislenošću, bezbrižnošću, konačno, krajnjom dobrotom, kao da je s drugog, virtualnoga planeta.
Usto, Poppy je osoba koja sve oko sebe želi učiniti sretnima. Tako i duboko nesretnog i suspregnutog učitelja vožnje – Scotta (Eddie Marsan). LIk Scotta posebna je priča. Jedan je iz niza Leighu toliko dragih neprilagođenih i nikad prilagodljivih. Eddie Marsan u Veri Drake ostvario je nezaboravnu ulogu blagog i pomalo retardiranoga Rega. Ovdje se uspeo stepenicu više. Njegov je Scott maestralno utjelovljenje promašenosti. Gesta i pokret nenadmašni su, gorčina gotovo fizički opipljiva. Jezik... logoreja. Savršena shizofrenija!
Poppy je čista suprotnost. Skače na trampolinu, uči flamenco, luta opasnim područjima s onu stranu gradskih ulica u potrazi za neobičnim i pustolovinom. Ipak, uviđa nasilje. Jednako tješi agresivna dječaka i neutješivog Scotta!
Mike Leigh oduvijek je bio i ostao velemajstor u radu s glumcima. Ne bi bio onaj koji jest kada ne bi duboko volio svoju protagonisticu. Sally Hawkins jedna je od onih žena kojima redatelj ne može odoljeti. Svojom nehinjenom, prirodnom vedrinom očarala ga je, te tako obojila i njegov film. Istodobno bliska i stvarna, ali i anđeoski transcendentna.
Dramaturški, Leigh je opet koherentan i fabularno nedvosmislen, tako da pripovijest epizodične strukture djeluje poput nužne cjeline. Svaki je segment filmske pripovijesti posložen u istu s elementima duhovitosti i sjetnosti, koje pak polučuju i Leighu sasvim navlastitu dramatiku. Naime, iz kriški svakodnevice, redatelj kirurški precizno izdvaja dramaturške klimakse, gdje se cijeli film prelama i nakon kojih više ništa neće biti isto u životima njegovih protagonista.
Ovdje je taj moment postavljen u pretposljednjoj sekvenci filma. Zašto baš u pretposljednjoj? Zato jer će posljednja ponovno biti rezervirana za veselu Poppy i nedvosmisleni, hepiend, točnije happy-go-lucky završetak! Dakle, sukobit će se protagonistica i antagonist. Sukobit će se radost života sa tugom. Poppy sa Scottom.
Očigledno ljubomorni Scott u bijesnoj će i nervoznoj tiradi otkriti svoje emocije. Jer Poppy ga je, posve nesvjesno i lakomisleno, zavela. I to ne vedrinom, humorom i smijanjem, nego seksipilom. Seksi čizme, mrežaste čarape s uzorkom i nemarni Poppyn dekolte unijet će potpuni kaos u Scottijev učmali život.
Nakon ove, dramaturški najpodatnije sekvence, po prvi ćemo puta vidjeti i zamišljenu i zbunjenu Poppy. Njezin je nepatvoreni smijeh po prvi puta zastao u grlu. Gorčina nesretnih oko nje, barem u toj sekvenci, nakratko je poremetila njezin užitak u pokušaju da sve oko sebe učini sretnima. Upravo tu na vidjelo dolazi Leighova osebujna sjeta. Sjeta njegovih kriški života. Prisutna je i kada se kamera zaustavi na dva starija muškarca pozamašna stasa, koji sjede na doku tijekom Poppyne šetnje plažom. Upravo su takvi trenuci ono što Leigha čini prepoznatljivim!
Zabilješka sjete, bez potrebe ikakva verbalnoga komentara vizure prizora. Pomalo preuzetno asocijativno, sekvencu Poppyna posjeta trudnoj sestri mogao bih uklopiti u čehovljev svijet. Naime, nakon duljeg vremena, sastaju se tri sestre. I taj je susret žovijalno sjetan!
Samo bez brige Mikea Leigha sretan je događaj za sve filmofile. Pravi praznik samo njemu svojstvene poetike. Duhovito, pametno, lucidno... Film će ostati značajnim vitrajem redateljeve impozantne filmske ikonografije.Opus mu je već sada ultimativan. I to ne samo u britanskom nego i u kontekstu europskoga filma posljednjih triju desetljeća. Stoga, dragi Mike, budi nam... Happy-Go-Lucky!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 12. rujna 2008.
