Što ili tko je (to) čefur? Objašnjenje na početku filma kaže da je ovaj naziv, zapravo, iskrivljeni iskaz za tzv. ćifuta, odnosno Židova u najpogrdnijem mogućem značenju. (Juden Raus!, pisalo je na njemačkim fasadama, za vrijeme nacističkog režima tridesetih.) Dakle, čefuri su svi oni koji su nam suvišni, što ih gledamo svisoka, koji nam smetaju, u čijem nam je društvu neugodno, oni koje preziremo... Oni ne moraju biti Židovi, tj Jevreji: to su i Romi, Srbi, Bosanci i ini, za sve civilizirane i privilegirane stanovnike uljuđene Europe... pardon, Slovenije. Čefurji raus! (2013), kao svoj drugi igrani film, snimio je slovenski pisac i redatelj Goran Vojnović. Istomeni roman, za koji je dobio najvišu nacionalnu književnu nagradu, scenaristički je uobličio uz pomoć – Abdulaha Sidrana! Film govori o besperspektivnoj ljubljanskoj mladeži iz naselja Fužine. Presudnu težinu njihovu odrastanju i tinejdžerstvu dodaje činjenica da su roditelji tih mladića – Marko, Aca, Adnan i Dejan – imigranti u Sloveniju iz tzv. južnih republika. (Ponajprije, to su useljenici iz Srbije te Bosne i Hercegovine, koje nazivaju čefurjima).
Zanimljivo je da Vojnović – i sam čefur! – u svome filmu gotovo uopće ne rabi pogled autohtonog stanovništva, samih Slovenaca. Perspektiva je dana tek iz vizure useljeničke populacije. Oni se druže u svojim malim stanovima, organiziraju bučne i razuzdane zabave, te, što je posebice zanimljivo, svi preziru domoroce, tj. Slovence. Protagonist filma, sedamnaestogodišnji Marko Đorđić (Benjamin Krnetić), pasionirani je ljubitelj košarke. Osim što cijele noći provodi uz prijenose NBA-lige, i sam igra za lokalni klub Slovan. I uopće nije loš... Dapače, u juniorskoj utakmici s rivalskom Olimpijom postiže pobjedonosni koš. Stoga njegov otac Radovan (Emir Hadžihafizbegović) vidi sinovu budućnost baš u Olimpiji, najmoćnijem slovenskom sportskom kolektivu. Radovan je, naime, gastarbajter iz Bosne, gdje se njegove sportske ambicije, zbog posla u Sloveniji, nisu mogle ostvariti. Brižna majka Ranka (koju sjajno tumači Mediha Musliović) simbol je žene patrijarhalne, balkanske familije s najvećim teretom.
Iako talentiran, Marko je još nespreman preuzeti odgovornost u životu. Često radije od sportske discipline odabire tulumarenje sa svojim kolegama, čefur(j)ima. Upravo zbog toga, i trener ga jednom udaljava s treninga. Nakon toga, sve se u Markovu životu počinje kretati nizbrdo.... najprije ga uhvati policija zbog noćnog gluvarenja, sudjeluje u premlaćivanju vozača autobusa, da bi na kraju zapalio smeće ispred svoje stambene zgrade na Fužinama. Istodobno, predmet njegovih uzaludnih erotskih snova (zaljubljivanja?) postaje atraktivna susjeda, voditeljica na televiziji (Nuša Šenk). Postav Vojnovićeva filma podsjeća na neke poznate filmove, kako one u regiji – Šišanje (2010) Stevana Filipovića i Metastaze (2008) Branka Schmidta – tako i na neke svjetske hitove o tinejdžerima poput Clarkeovih Kids i posebice Mržnje (La Haine) Mathieua Kassovitza (oba iz iste, 1995. godine). S ovim drugima, naime, dijeli situaciju imigranata u zapadnu demokraciju. Likovi Židova Vincenta, Arapina Saida i Afrikanca Huberta podsjećaju na čefure!
Film je dinamički ispresijecan soundtrackom koji podcrtava eskapade svojih protagonista. No – i to je posebice važno! – Vojnović nema namjeru prikazati ih kao žrtve sustava. Naprotiv... njihovo agresivno ponašanje, više ili manje izravno iskazano nasilje, te njihov ulični jezik (mješavina slovenskog, srpskog i bosanskog idioma), prepun je vulgarnog seksizma i patrijarhalnog žargona. Za razliku, pak, od svojih posve besperspektivnih kolega – pijančeva sina Dejana (Jernej Kogovšek), stalno napušena sina gastarabajtera, Adnana (Ivan Pašalić), te Ace (Dino Hajderović), koji je odrastao bez oca – Marku jedini spas iz bezizlazja predstavlja košarka. Osim njega, nitko od komšija u Fužinama nema neku perspektivu. Osim opijanja i svađa sa svojim ženama, muškarci provode svoje vrijeme u birtijama, kartajući i oplakujući svoj zlehudi usud.
Vojnović vrlo precizno ocrtava samozadani socijalni milje. U dijelovima je taj opis veseo i razbarušen, no u svom je osnovnom tonu melankoličan i surov. Najbolji je, pak, posao autor odradio sa svojim glumcima. Uz spomenute tinejdžerske protagoniste, vrlo su upečatljive uloge ostvarili i strariji, poznatiji glumci iz BiH, srpske i hrvatske kinematografije – Emir Hadžihafizbegović, Milan Pavlović, Mustafa Nadarević, Zoran Cvijanović, Meto Jovanovski, Vesna Trivalić, Daria Lorenci Flatz... (Film je zapravo, mogli bismo reći, YU-produkcija, triju kuća iz Ljubljane, Zagreba i Beograda!)
Na višu razinu film podižu i sjajni dijalozi, što ih je osmislio Abdulah Sidran. Tako su vrlo su dojmljive scene, iako pomalo patetične, one u kojima se odvijaju razgovori Radovana i Marka. Sraz naraštaja, čini se, nepremostiv je. Emotivni ton, pak, dobivamo u nekim od najljepših trenutaka filma kada sa sinom razgovara majka. Toplina majčinske ljubavi grubo je oteta sinu jedincu, a Vojnovićev film boji i teško razrješivi fatalizam. Autorska kamera često se sasvim približava Markovu zbunjenom licu te prati njegove nesigurne bijegove iz realnosti. Fizički snažan, Marko je, zapravo, emotivno posve krhak i slab. Za razliku od, primjerice, likova iz spomenutih Clarkovih Klinaca, pa i njegovih kolega iz skupine, on je i potpuno seksualno neaktivan i tek sanjari o spolnom kontaktu.
Možda je to i najmanje uvjerljiv dio filma. (Prazan hod još se vidi u stereotipnoj sceni dolaska gastarbajtera Mirsada (Milan Pavlović) u Fužine, kao i u neuvjerljivoj sekvenci u kojoj Aca, uz Markovo prisustvo i neodlučnost, prebija vozača autobusa, Damjanovića.) No, konačni je dojam filma i više negoli povoljan i sve u njemu navodi nas na razmišljanje. Čefurji Raus!, naime, nisu primarno priča o kulturnom (i inom) rasizmu. Prije, radi se ovdje o filmskoj pripovijesti bolnog odrastanja s posve neizvjesnim ishodom. Svaki roditelj duboko će se zabrinuti oko te neizvjesnosti i opasnosti što je prate. Vojnović očito ima smisla za filmski ritam. Logično smirenje žestoke filmske dinamike slijedi u posljednjoj sekvenci u kojoj – nakon neobjašnjiva paleža – Radovan šalje Marka kod svojih roditelja u bosanski grad piramida Visoko. Na neki način, tako je zatvoren očev i sinovljev circulus vitious. Što će biti dalje s Markom? Možemo tek naslutiti. Vrlo dobar film!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 20. siječnja 2014.