U potrazi za životnom srećom, različiti su ljudski putovi. Nekima od nas na tim su putovima svijetli horizonti, no većini su ponajčešće ispunjeni trnjem i gustišem. No, iako je sreća vrlo relativna stvar za nju se valja potruditi! Naslovna junakinja filma Jasmine French (Blue Jasmine) do svoje je sreće u životu stigla bez nekog napora, stoga je i njezin pad bio još nesretniji. Bila je – kako kaže njezina posvojena sestra Ginger (Sally Hawkins) – „bolje krvi“. No, životni je uspjeh utemeljen tek na manirama i držanju – krhak. Najnoviji film Woodyja Allena u našima kinima, pripovijest je o socijalnom usponu, ali i tragičnom padu eponimne junakinje (koja je u HR-inačici naslova dobila ime i prezime prema odabranoj socijalnoj pripadnosti i svom podrijetlu).
Preliminarno, doista nije pretjerano reći da nam je Woody Allen ponudio svoj najbolji film u posljednjih nekoliko godina. Po razuđenosti karaktera likova i usredotočenosti dramaturgije, radi se o vrlo uspjelo i pomno razrađenoj priči. Woody Allen i u poodmakloj životnoj dobi i dalje nam redovito isporučuje po jedno ostvarenje godišnje. Po kvaliteti, filmovi mu variraju od solidnih, preko dobrih do uspjelijih, no nikad se oni ne spuštaju ispod samonametnute razine. No, primjećuje se – životnoj mu dobi primjerena (?) – sve veća tuga i nostalgija za prošlim.
Jasmine (koja se nekada zvala Jeanette), srećemo na početku visoko iznad oblaka. Uvodna sekvenca nas, in medias res, upoznaje s naslovnim likom preko solilokvija što ga ona izgovara slučajnoj postarijoj suputnici na letu iz New Yorka za San Francisco. Jasmine je atraktivna poželjna plavuša i u četrdesetima. Ima držanje i stav, kao i manire, urbane, dobrostojeće žene. No ispod površine takva nasupa i izgleda – što ga izuzetno sugestivno utjelovljuje Cate Blanchett – krije se osoba koja je doživjela nervni slom. Kroz niz retrospekcija ubrzo doznajemo razlog za Jasminin duševni poremećaj.
Nakon što joj je melodija Blue Moon u Vineyardu donijela fatalnog Hala (Alec Baldwin) njezin se život strmoglavio iz visina najviše društvene klase iz Big Apple i Central Parka prema radničkim kvartovima Frisca. Naime, Hal je bio prevara, iluzija. Svojim je poslovnim makinacijama najprije stekao ogromno bogatstvo, da bi na kraju bio razotkriven kao prevarant i lopov najvišeg ranga. Život će okončati samoubojstvom, lomljenjem vrata u zatvoru. Jasmine, dakle, nije slučajno, stigla iz nebeskih visina! Allen nam je uvodnoj sekvenci alegorijski naznačio čitavo putešestvije svoje protagonistice.
Jasmineina polusestra Ginger – obje su posvojili bogati skrbnici – nije bila te životne sreće. Njezina je egzistencija ostala prizemljena. Naime, nju i njezina muža, građevinca Augiea (Andrew Dice Clay) u jedinom trenutku građenja mogućeg uzleta, spriječili su Jasmine i prevarant Hal. Ipak, ona nije bila zlopamtilo i pružila je svojoj sestri plave (Blue!) krvi Jasmine, utočište nakon što se ovoj život raspao u komadiće.
Dramaturški, Allen je film iznijeo u nizu retrospektiva paralelnih s Jasmineinim pokušajem da počne iznova. Brutalni susret s realnošću, međutim, neće završiti po željama protagonistice. Njezin je usud otpočetka bio zacrtan iluzijom sreće. Jer – kako nam je to u eponimnom melodramskom remek-djelu istaknuo Douglas Sirk – radilo se, ustvari, o imitaciji života. Jasmine French puna je tipičnih allenovskih situacija. Tipičnih, ako uzmemo u obzir njegov najuspjeliji niz filmova iz njujorškog okružja s kraja sedamdesetih – Annie Hall (1977), Interijeri (1978) i Mannhattan (1979) – kada je briljirao u svojim brbljivim studijama karaktera.
U najnovijem filmu – po tragičnom tonu prisutnom kroz usud naslovne protagonistice – Allen se približava i jednome europskom autoru. Radi se, naravno, o Ericu Rohmeru. Životno-ljubavne peripetije Jasmine nalik su situacijama iz njegovih ciklusa Moralne priče, ali i kasnijih Komedija i izreka. No, naravno, kako ne bi bilo nesporazuma, njujorški autor nikada se u svome pristupu ne postavlja moralizirajuće niti docira nad usudom svojih likova. Iako bismo se teško mogli poistovjetiti s Jasmine, ipak ćemo u mnogočemu moći s njome suosjećati.
Njezin tragični usud jednostavno – Allen nam kazuje kroz svoj narativni postav – predodređen je čitavim nizom kontingentnih čimbenika. Fatalnost njezina uspona i pada determinirana je nad-biološki. Allen kroz Jasmine French provlači suptilnu kritiku čitavog sloja skorojevića, snobova i priučenih, nazovi, intelektualaca. Ovo je posebice prisutno uvođenjem lika Jasmineina nesuđena muža-spasitelja Dwighta (Peter Sarsgaard). Njegovo promišljeno zavođenje protagonistice završava grubim osuđivanjem zbog ponašanja koje je, zapravo, vrlo slično njegovom. Njegova karijera političara, ustvari, također je tek puka dekoracija, a Jasmine se pokušava ponovno vratiti u život tečajem dekoracije interijera! No, interijer njezine psihe nepopravljivo je uništen prijetvornom egzistencijom i muževljevom izdajom.
Allen je na svome terenu kada supostavlja taj modus egzistencije s krokijem srednje-niže klase što ga nudi milje u kojem se kreće Jasminena sestra Ginger. No, prizemljenost radničke klase, međutim, nije idealizirana. Mehaničar Chilli (u sjajnoj interpretaciji Bobbyja Cannavalea) nesiguran je zaljubljenik koji svojim macho nastupom skriva istinsku emotivnost. Allenove neskrivene simpatije su upravo uz taj milje, što pokazuje i sretan završetak Gingerine preljubničke avanture (a koji je inicirala Jasmine).
U prstenastom građenju filmske pripovijesti Allen zaokružuje nesretnu Jasmineinu storiju s ponovnim prisjećanjem na Blue Moon i Vineyard. Ne možemo a da ne osjetimo duboku tjeskobu u tom poantiranju filma. Kao da Woody Allen na neki način poantira i svoju, cijelom opusom dokazivu, ironiju prema običajnosti, ritualima, kao i fantazmi moguće sreće tzv. intelektualaca. Jer ovdje se radi tek o pseudointelektualcima, inteligentima bez ikakvih emocija.
Gorka satira Jasmine French donosi iznova velikog autora u sjajnoj formi. Slojevitost likova, uz sjajne dijaloge, vrlo je vješto narativno-filmski sročena. Čini se da, na pragu njegova devetog desetljeća, od Allena možemo očekivati još uspjele kinematografske (samo)ironije i uspjele filmske satire.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 7. siječnja 2014.
