Von Trierovu Trilogiju o depresiji od početka su pratile kontroverze. Antikrist (2009) je bio opruživan za mizoginiju te se naveliko pričalo o scenama sakaćenja spolnih organa, a Melankoliju (2011) je pratila neugodna bura oko redateljevih nespretnih izjava o Drugom svjetskom ratu u Cannesu. Pritom se najmanje promišljalo o samim filmovima. Posljednji dio trilogije – Nimfomanka (2013) ostat će obilježena redateljevom šutnjom, namjesto koje je pokrenuta pompozna reklamna kampanja s nebrojenim teaserima te plakatom filma koji prikazuje glumačku postavu s orgazmičkim facijalnim ekspresijama. Istu trebamo shvatiti kao svojevrsnu redateljevu šalu jer namjesto njegove komunikacije s javnošću, sada imamo film navodno kontroverzne tematike koji svojom tajanstvenom reklamnom kampanjom kao da bocka dežurne dušebrižnike, tim više što autor nije sklon moraliziranju, a seks i seksualnost sagledani su, sudeći po ovom segmentu djela, u afirmativnom smislu.
Nažalost, producent je film, građen od osam „poglavlja“, odlučio pustiti u život u dva dijela u trajanju od dva sata, premda bi bolje rješenje bilo da je djelo ostavljeno u četverosatnoj dužini, tim više što je ciljana redateljeva publika ionako naviknuta na zahtijevnije filmove. Pisati kritiku filma koji je zapravo odgledan do polovine nije niti malo zahvalno, premda se autor potrudio logički razdijeliti ostvarenje u dva segmenta, od kojih prvi otpada na formativne godine i mladost glavne protagonistice, a drugi će se dio, očito, pozabaviti njezinih zrelim godinama. Konačan sud o Nimfomanki trebat će sačekati dok se oba dijela ne pogledaju, no zasad iznenađuje što je posrijedi nazabavniji i najduhoviti film, uz Idiote (1998), kojega je autor snimio. Tome treba pridodati i razigranu glumačku postavu, osobito Charlotte Gainsbourg, Stellana Skarsgårda i Shiju LaBeoufa, a posebice upečatljivu epizodu ima Uma Thurman kao napuštena supruga s onu stranu živčanoga sloma.
Kao i prethodna dva dijela trilogije, tako i Nimfomanka započinje prologom u kojem redatelj veliku pažnju posvećuje odnosu vizualnoga i auditivnoga. Ovoga puta je posrijedi zabita ulica, čija je atmosferičnost dodatno pojačana atmosferskim prilikama – snijegom, i kapanjem vode, da bi kulminaciju doživjela uvođenjem bučne pjesme Rammsteina. Pretučena Joe (Charlotte Gainsbourg) leži na hladnom asfaltu dok je ne pronađe Seligman (Stellan Skarsgård) te ne odvede u svoj stan. Prolog naznačava osnovne tematsko-motivske preokupacije filma.
U neuglednom stanu Joe započinje pričati svoju priču u kojoj se predstavlja kao samodijagnosticirana nimfomanka. Prvi dio djela sastoji se od poglavlja Izvrstan ribič, Jerôme, Gospođa H., Delirij, Mala škola orgulja. Znakovito, naracija je sazdana od dvaju dijegetskih razina. Prva razina otpada na okvir koji se odvija u Seligmanovu stanu, a sastoji se od njegova razgovora s Joe, koja pripovijeda svoju priču. Naracija drugoga stupnja, ili priča Joe, koja se u prvome dijelu odvija kroz pet poglavlja, uključena je u naraciju prvoga stupnja.
Film ne nudi pouzdanu perspektivu jer je u naraciji drugoga stupnja jedina fokalna točka Joe. Seligman je slušatelj njezine ispovijedi, koja je gotovo zaogrnuta u religijsko ruho kajanja i grešnosti. Ne bi bilo naodmet zaključiti da je onda Joe još jedan u nizu von Trierovih razornih ženskih karaktera čiji nezasitni libido ostavlja iza sebe pustoš. U pojedinim segmentima ona priziva u sjećanje Nju iz Antikritsta i Justine iz Melankolije te je izrazvno vezana uz prirodnu, iracionalnu kompomenetu. Iako njezin osjećaj grešnosti ima religijske konotacije, predstavlja se kao nevjernica, pa navedeni osjećaji u njezinu slučaju kao da djeluju na nesvjesnoj razini. Redatelj se vješto poigrava religijskom simbolikom. Seligman preuzima funkciju svojevrsnoga ispovijednika te korektiva, dakle, onu ulogu koju u društvu tradicionalno ima svećenik, što je dodatno produbljeno činjenicom (koju ćemo otkriti u drugome dijelu) da je djevac. Međutim, njegov značaj nije da izvede Joe na pravi put, barem ne u moralizatorskom i religijskom smislu, nego da njezinu polimorfno-perverznu seksualnost prikaže u pozitivnom svjetlu, odnosno da istakne kako u oslobođenju libida i nesputanom kretanju libidne energije nema ničeg lošega. Za njega je raspravljati o grijehu besmisleno jer je to najokrutniji aspekt religije. Ovakvim je postavljanjem središnjeg odnosa von Trier vješto promijenio koncept glavnoga lika, čime ona s vremenom razbija granice njegovih strogih podjela na svetačke i razorne ženske karaktere (primjerice, Claire – Justine u Melankoliji) tako što popušta u stavovima o vlastitoj zloći i ništavnosti.
U narativu o Joe, redatelj se ironično poigrava psihoanalitičkim konceptima – naklonošću junakinje prema ocu te problematičnom odnosu s hladnom majkom, kao i već spomenutim polimorfno-perverznim poticajima, dok mu djelo ironično vrvi falusnim simbolima. Međutim, Nimfomanka je vrlo autorefleksivan film jer kolikogod da smo u perspektivi Joe, posrijedi je ujedno i Seligmanova priča. Naime, on je urednik njezine priče. Primjerice, prvo poglavlje Izvrstan ribič isprepleteno je oko ribičke metaforike. Seligman je amaterski ribič koji ispovijed Joe, odnosno njezin lov na muškarce zaogrće u ribičku terminologiju, čime manipulira pričom i daje joj konačan izgled. Pritom i njezina ispovijed kao da je katkada utemeljena na romantičnim klišejima. S plakata filma tagline nam poručuje da zaboravimo na ljubav, no priča o odnosu Joe i Jerômea (Shia LaBeouf) sadrži brojne elemente koji napadno podsjećaju na romantične narative – slučajan i neobičan susret, bijeg i nestanak, ponovan susret u bukoličkom okruženju, što uočava i njezin slušatelj Seligman. Odnos okvira i naracije drugoga stupnja pažljivo je izbalansiran te dodatno svjedoči o Seligmanovoj ulozi manipulatora priče jer pripovijedanje Joe uvijek prekida u najnapetijem trenutku te perspektivu vraća na naraciju prvoga stupnja.
Melankolija je bila nadahnuta naslijeđem Richarda Wagnera i njemačkoga romantizma, a Nimfomanka također uspostavlja intertekstualne reference na različite umjetničke oblasti, što čini prototekstove za pojedine narative Joe. Delirij, u kojem se prati smrt njezina oca (Christian Slater), poziva se na Edgara Allana Poea, a u Maloj školi orgulja seksualni odnosi s trojicom muškaraca efektno su dovedeni u kontekst Bacha i polifonije pa junakinjin slušatelj njezinu ispovijed neprestano povezuje s različitim umjetničkim praksama.
Iako je posrijedi spor film, a to ne mislim u negativnom smislu, von Trier vještom montažom uspijeva održati ritam djela te zadržati pažnju gledatelja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2013.