Zadnjih desetak godina Leonardo DiCaprio postao je fetiš glumac Martina Scorsesea, a Vuk s Wall Streeta, u nizu zajedničkih projekata, drugi im je biopic nakon Avijatičara (The Aviator, 2004), u kojem su razmatrali raniju fazu karijere Howarda Hughesa. Vuk s Wall Steeta bavi se istim razdobljem i sličnim preokupacijama kao i Wall Street (1987) Olivera Stonea, samo na više humoran način za razliku od ozbiljnoga i politički angažiranoga Stonea, čiji je glavni protagonist Gordon Gekko (Michael Douglas) i sam nadživio film te postao svojinom popularne kulture, slično kao i romaneskni antijunak Patrick Bateman iz Američkoga psiha Breta Eastona Ellisa, još jednoga djela koji se bavi yuppiejevskom Amerikom osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Djelo prati uspon i pad burzovnog mešetara Jordana Belforta (Leonardo DiCaprio) u rasponu od ambicioznih početaka, osnivanja tvrtke Stratton Oakmont, preko luksuznoga života do poslovnoga posrtanja vezanoga uz korupciju i poslovne prevare.
Radnja znakovito započinje osamdesetih godinama dvadesetoga stoljeća koje su u američkoj kulturi bile vrlo znakovite, a karakterizirala ih je izrazito konzervativna politička administracija Ronalda Reagana a potom i starijega Georgea Busha, zatim opadanje srednje klase, jačanje korporacionalizma te neopisiva gramzivost. Osamdesete su bjesomučno bile usmjerene na postizanje američkoga sna, potragu za bogatstvom i vječnom mladošću. Navedeno se izrazito odrazilo i na popularnu kulturu pa ako se osvrenemo na filmsku, glazbenu ili modnu produkciju razdoblja svugdje ćemo uočiti tendenciju prema razigranosti, veselosti, kiču i pretjerivanju. Treba se također prisjetiti filmske produkcije u kojoj su komedije prevladavale, a svi ostali žanrovi redovito su morali sadržavati humorne elemente. Ispod takva plašta ekstaze i sreće krila se melankolija.
Stoga osamdesete djeluju kao deteljeće na Prozacu, koje je ispod nasmijanoga lica krilo nezadovoljstva i anksioznosti. Jedna od bitnih odrednica razdoblja bila je i pojava spomenutih yuppieja, a iz takve yuppiejevske klime iznikao je stvarni i filmski Jordan Belfort. Scorsese vrlo živopisno rekreira atmosferu kraja osamdesetih i početka devedesetih godina. Kokainsko desetljeće, bogaćenje, pohlepa i ekstatičnost prpošno su oživljeni u Vuku s Wall Streeta pa djelo nastoji humorno secirati burno razdoblje američke kulture kroz prizmu lika za kojega ne bi bilo pretjerano reći da je svojevrsni tipičan lik u tipičnoj situaciji. Međutim, Scorsese nije imao ambicija ostvariti višeslojniju društvenu fresku pa je film u tom segmentu ostao ponešto zakinut. Obilno se služio ironijom i pretjerivanjem jer je loše ponašanje njegova protagonista u tolikoj mjeri hiperbolizirano da počinje graničiti s apsurdom.
Scorseseovo ostvarenje funkcionira na dvjema razinama jer je Belfort sagledan kroz dvojaku prizmu – kao društveno i privatno biće. Stoga i ostvarenje naizmjence postavlja dva plana. Kroz Belfortovo poslovno djelovanje zrcali se njegova poslovna politika koja je prožeta društveno-političko-kulturnom klimom razdoblja u kojem je živio, ali kao što sam već istaknuo, s površnim seciranjem te izvanjske dimnezije. Druga perspektiva vezana je uz njegov privatni život koji je pod izrazitim utjecajem njegova poslovna djelovanja.
Belfort, kojega izvrsno tumači Leonardo DiCaprio, jedina je fokalna točka filma pa je gledatelj neprestano smješten u njegovu vizuru, što se ističe njegovim sporadičnim izravnim obraćanjem u kameru. U navedenom segmentu leži i najveća zanimljivost filma. Kako smo u Belfortovoj vizuri, svjesni smo da imamo posla s nepouzdanim pripovijedanjem, a s druge strane, Scorsese strukturira film tako da djeluje kao svojevrsni pseudodokumentarni izvještaj o Belfortovu životu. Stoga se i glavni lik neprestano tijekom filma ponaša kao da ga snimaju kamere pa nije pretjerano postaviti pitanje koliko je junak zapravo rezultat različitih medijskih narativa popularne kulture. Scorsese, dakle, ne nastoji ostvariti realističan i konvencionalan biografski film, nego razmatra strukturanje lika koji je ovisan o reprezentaciji, a ne stvarnome. Te reprezentacije u filmu stvaraju niz ispremreženih narativa koji su svi mogući, ali istodobno i virtualni te fikcionalni.
Belfort stoga redatelja zanima isključivo kao produkt medija, što je ponovno prikazano kroz dvojaku prizmu. On je kreacija Scorseseova filma osobite, ranije spomenute forme, ali tijekom filma Belfort također preuzima različite identitete, ovisno o situacijama u kojima se nalazi, a one su temeljene na različitim narativima s kojima se susretao u životu, što je praćeno načinom njegova prikazivanja. Jedanput je beskrupulozan poslovni čovjek koji se grčevito želi dokopati američkoga sna, potom je kriminalac koji se izruguje zakonu, zatim je gotovo uvučen u jedan kriminalistički zaplet s pranjem novca, istodobno je gotovo donjuanovski nastrojen prema ženama. Mnogo više od biografskoga filma, ovo je djelo o društvu spektakla jer je Belfortov život, kao rezultat ispremreženosti različitih narativa, prikazan u Vuku s Wall Streeta kao glomazan, bučan i razuzdan, dekadentan spektakl koji, zbog nedostatka pripovjedačkoga agensa koji bi bio iznad Belfota, biva lišen moraliziranja te je provučen kroz ironijsku prizmu.
Unatoč pokojem nesretno odabranom glumcu, poput neuvjerljive i pomalo iritantne Margot Robbie, djelo bi poprilično dobro funkcioniralo da umjesto tri traje dva sata. Vuk s Wall Streeta nažalost se u svojoj maratonskoj minutaži pretjerano iscrpljuje u nizanju ekscesa glavnoga protagonista, do te mjere da se cjelina u posljednjoj trećini opasno razvodnjuje te postaje repetitivna. Belfortovi govori-monolozi, u kojima se očituje njegova poslovna filozofija i svjetonazor, predugački su, katkada pretjerano natopljeni patosom, i nepotrebno retardiraju radnju. Iako sporadično zabavan u svom gotovo bezobraznom uživljavanju u ponašanja i postupke glavnoga protagonista, film je u cjelini ipak praznjikav.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2013.
