Može li se filozofija prenijeti u film? Ili, bolje, mogu li se filozofi, doista, predstaviti kao kino-atrakcija? I, kakva sve to ima smisla, cui bono? Naravno, pretpostavljivost svih mogućih filmskih sižea čini sva ova pitanja beznadežno retoričkima i... besmislenima. Jer, otkad ima kinematografa i filmova, ima i kino-ostvarenja koja se poduhvaćaju i svakovrsnog bavljenja i filozofima i filozofijom. Ponajčešće se radi o biografskim djelima, koja vezuju životnu priču uz nečiju filozofiju. Uostalom, Margarette von Trotta, autorica filma Hannah Arendt (2012), već je dala jednu takovrsnu biografsku dramu – Rosa Luxemburg (1986). Da se podsjetimo... Hannah Arendt (1906-1975) jedna od najvažnijih „filozofkinja“ (iako bi se ona na tu odrednicu zasigurno pobunila!) i političkih teoretičarki prošlog stoljeća. Njezin je životni put ispresijecan mnogim turbulencijama: progonima i nedaćama; ljubavima i knjigama. Kao Njemica židovskog podrijetla, s dolaskom nacista na vlast izravno je ugrožena u cjelokupnom svom habitusu. Osim u svom spisateljskom i profesorskom radu, doveden je u pitanje i njezin goli život. Nakon kratkoročne internacije u Francusku, slijedom sretnih okolnosti 1940. godine dobiva vizu i emigrira u Sjedinjene Države. Stoga s punim pravom možemo reći da Arendt jest njemačka, ali i američka autorica. (Njezino židovsko podrijetlo, pak, vidjet ćemo, uzrokom je mnogih traumatičnih zbivanja i nakon nacizma.)
Svoj film Von Trotta usredotočuje oko jednog ključnog momenta Arendtina života. Naime, židovska tajna služba, Mossad, uspijeva 1961. uhititi i u Jeruzalem dopremiti jednog od najzloglasnijih nacističkih visokih dužnosnika, Adolfa Eichmanna. Tim je povodom nastala i jedna od najkontroverznijih filozofskih knjiga 20. Stoljeća – Eichmann u Jeruzalemu (1963). Dakle, dramaturgija eponimnog filma o velikoj filozofkinji fokusira se na prisustvovanje Hannah Arendt jednom od najslavnijih političko-pravosudnih procesa. In medias res, prolog filma bilježi Eichmannovo uhićenje, a nakon toga odmah ulazimo u luksuzni njujorški apartman gdje Arendt (Barbara Sukowa) živi sa svojim suprugom Heinrichom Blücherom (Axel Milberg). Idila akademski sretnog života, naravno, namah biva narušenom novinskom viješću o Eichmannovu uhićenju. Hannah ne želi još jednom u životu propustiti priliku sudjelovanja na suđenju nacistima, kao što joj se to desilo prigodom čuvenog Nürnberškog procesa. Odlazi u Jeruzalem, uz akreditaciju New York Timesa za koji treba izvješćivati o tome „procesu stoljeća“. Tamo se susreće s prijateljem iz davnih dana Kurtom (Michael Degen) i na neki način evocira svoju njemačku studentsko-sveučilišnu prošlost.
Samo suđenje u protagonistici filma izazavat će ambivalentne, posvema zbunjuće emocije. Ponajprije, začudni čimbenik cjelokupnog medijskog spektakla koji je, volens-nolens, popratio cijeli taj važan pravosudni čin, bila je tzv. „banalnost zla“. Taj bismo koncept Hanne Arendt mogli definirati u smislu posvemašnje bezličnosti čovjeka koji je inkarnirao zlo kojemu se sudilo. Naime, Eichmann se predstavio kao administrativni službenik koji je na svoje djelovanje bio pokretan tek slijeđenjem naloga zakona što mu ga je propisao sam režim. Dakle, Hitlerov Führertum bio je jedini nalogodavni izvor sveg zla! Doista, pojavila se bitna aporija, tj. pravi pravosudni presedan. Umjesto da se sudi čovjeku, pojedincu – što je trebala biti pravna namjera cijelog procesa – ponovno se sudilo samome nacističkom režimu. Hannah Arendt u tomu je slučaju uvidjela svu apsurdnost takve situacije. Filozofkinja je u svojim tekstovima izvješća sa suđenja Eichmannu naglasila da je nelagoda vezana uz tu situaciju nju dovela do ozbiljnih moralnih pitanja. No, najvažniji moment cijele kontorverze bio je u njezinu prozivanju usmjerenom prema nekim Židovskim vođama koje je ona optužila za kompromise s nacistima, a pripisala im je dio odgovornosti i za sam Holokaust. Naravno, sve to izaziva neviđeni skandal. Hannah Arendt medijski je stigmatizirana, a svakoga su joj dana pristizala prijeteća pisma ogorčenih američkih i inih Židova.
Margarette von Trotta svoju je filmsku pripovijest u potpunosti usredotočila na tu dramu svoje protagonistice. Barbara Sukowa, ponajprije nam je iz filmske povijesti poznata kao Mietze u TV-seriji Berlin Alexanderplatz (1980) i kao naslovna junakinja filma Lola (1981), dva master-piecea Rainera Wernera Fassbindera. Nakon bogate međunarodne karijere između Njemačke, Europe i Hollywooda, bila je i naslovnom protagonisticom u spomenutoj autoričinoj biografiji Rose Luxemburg.
Kako se ovdje ipak radi o komercijalnom kino-ostvarenju, budi mi oprošteno što ću kazati da je Sukowa kudikamo tjelesno atraktivnija od inkarnirane „filozofkinje“. Hannah Arendt mora da je bila šarmantna i zavodljiva duhom, ali fotografije koje nasljeđujemo prikazuju nam ne baš klasičnu ljepotu! Dakle, na toj vizualnoj razini – i pored dobre maske – suočujemo se sa začudnošću. Seksepil Sukowe – opet volens-nolens! – u dobroj mjeri potiskuje snagu filozofskog iskaza Hannah Arendt. Primjerice, kada ona opušteno prekriži noge pred svojim američkim studentima, počesto mi se to čini vizualno upečatljivijim od diskursa što ga ona prezentira. (Bez želje da se posebice opravdavam za ovu rodno/spolnu primjedbu, navest ću sam Arendtin stav da ona nije „filozofkinja“, jer su filozofiju monopolizirali muškarci!)
S druge strane, povijesno dokumentirana Hannina sklonost prema njezinom najvećem filozofskom učitelju, u vizualnom smislu kino-ostvarenja djeluje poprilično neuvjerljivo. Naime, autora čuvenog Rektorskog govora utjelovljuje Klaus Pohl, koji baš ne djeluje inkarnacijom filozofskog erosa sama „smisla bitka“. U tom nas pogledu poprilično hladnim ostavljaju, navodno, ljubavničke šetnje Heideggera i Arendt njegovim čuvenim Holzwege!
Kako djeluje Von Trottin film? Je li uhvaćen istinski filozofski kairos? Nažalost, čini mi se da se dramatičnost situacije u kojoj se našla autorica čuvene knjige The Origins of Totalitarianism (1950) izgubila iza najučestalijih prizora u kojima ona – puši! Dim cigarete, čini mi se, zamućuje i pogled na možebitnu filozofičnost sàmu. Može li se, na kraju, filozofija zbiljski prenijeti u film? U tom mi se smislu najuspjelijim još uvijek čini čuveni Jarmanov, scenografski ogoljeni i teatralizirani, Wittgenstein (1993). Film Hannah Arendt ostaje tek kino-adaptacija i trivijalizacija jedne povijesne epizode. No Eichmann u Jeruzalemu svojom je zbiljskom životnom i literarnom dramaturgijom umnogome ostao nedosezivim za domete ovog filmskog prikaza.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 24. prosinca 2013.