Nakon nepodnošljivoga hiperrealizma prvoga dijela Hobita, kojega sam gledao u 3D-u, ovoga sam se puta odlučio poštedjeti vizualnoga i auditivnoga mučenja pa sam dvojku pogledao u standardnom formatu. Moram priznati da je, barem vizualno, učinak bio bolji, jer film ne ostavlja dojam kao da je riječ o jeftinoj televizijskoj produkciji koja pokazuje svoje umjetne kulise. Ako ništa drugo, izostanak televizičnoga hiperrealizma uvjerit će vas da gledate film, a ne dokumentarac o snimanju filma čiji je cilj da vam otkrije sve čari filmske iluzije. Možda nije mnogo, ali je ipak mali napredak u odnosu na prethodni film, premda u konačnici, kada se sve sagleda, rezultat nije nešto oko čega bi se moglo ili trebalo veseliti.
Nema gorega za film nego kada odaje dojam da niti sam redatelj nije bio osobito zainteresiran za njegovu realizaciju, a Smaugova pustoš upravo je takva vrsta ostvarenja. U nešto više od dva i pol sata trajanja, koje teku u nedogled, autor se ponaša prema materijalu kojim barata kao zla maćeha, kao da je nepromišljeno potpisao ugovor za ekranizaciju Tolkienova romana pa sada isti odrađuje s pola mozga, pritom čuvajući maštovitost, kreativnost i inovativnost za neki sljeći projekt.
Hobit: Smaugova pustoš pati od mnogih boljki koje je imala i jedinica. Primjerice, djelo je odveć tromo i razvučeno, iako nešto dinamičnije u odnosu na Neočekivano putovanje, što je donekle i bilo za očekivati jer kada roman od dvestopedesetak stranica pokušate prekrojiti u tri filma od kojih svaki traje nešto više od sto i pedeset minuta, morate prije ili kasnije shvatiti da priča ne nudi toliku količinu sirovoga matertijala za navedenu minutažu. Nažalost, svima je to jasno osim redatelju i njegovim scenaristima. Radiklanija nadogradnja priče nije dolazila u obzir jer se trebalo vjerno slijediti predložak da se ne bi razgnjevilo Tolkienove obožavatelje, premda je Jackson uveo neke dodatne likove poput vilenjakinje Tauriel. Tolkienovski svijet se nije mogao podičiti važnijim ženskim likova jer pustolovine su ipak muška stvar, a hrabra Tauriel je u dvojci ipak dobila svoje mjesto jer je trebalo potencijalnim gledateljima ponuditi konture mogućeg ljubavnoga podzapleta kako sve ne bi ostalo na akciji i male bondingu. Ujedno je bilo potrebno pronaći alternativne načine da se zadovolje postavljeni zahtijevi producenata, koji će na ovaj način zaraditi trostruko više, a za sniženu cijenu proizvodnje jer su sva tri dijela snimana istovremeno. Očito je da pritom konačna kvaliteta proizvoda dolazi na posljednje mjesto. Kada se Bilbo (Martin Freeman) u konačnici dokopa Smaugove jazbine pune blaga, teško je ne zamisliti producente ove trilogije kako se vesele nad njezinim (komercijalnim) uspjehom.
Jackson se, dakle, svim silama trudi popuniti minutažu, što je paradoksalno jer je riječ o redatelju kojemu je uvijek bilo teško izbaciti pokoji kadar iz filma da cjelina slučajno ne bi bila dinamičnija i koherentnija, što je ponajbolje bilo uočljivo u njegovu neuspjelu prepravku King Konga (2005). Spomenuto čini na poprilično formulaičan način. Naizmjenično se odvijaju akcijsko-pustolovni prizori, čija je funkcija da gledatelja održe u iščekivanju i napetosti, odnosno nepristojno rečeno – budnima, te segmenti mirnijega putovanja protagonista, a oni su često prošarani emocionalno nabijenim prizorima intimnih zbližavanja pojedinih likova, prikazom njihovih dvojbi ili nagovještaja opasnih i mračnih vremena. Osim što su patosom natopljeni, često banalnih dijaloga i sporadično loše glume (posebice Aidana Turnera kao Kilija i Evangeline Lilly kao Tauriel), ti intimni prizori imaju funkciju retardacije radnje, njezina usporavanja i postizanja minutaže te se pokazuju pogubnima za ritam filma, koji bespotrebno tone ne samo u melodramatične vode, nego i u tromost. Zbog nedostatka dovoljne količine priče, odnosno radnje u priči, Jackson nepotrebo razvlači i akcijske i intimne prizore. Dok potonji uspavljuju, prvi teroriziraju, ali čak ne toliko zbog svoje razvučenosti koliko zbog činjenice da su jednostavno loše režirani.
Primjerice, bijeg i potjera u bačvama akcijski je prizor koji je toliko pretjeran da graniči s apsurdnošću, no što je najžalosnije, odaje redatljevu kroničnu nezaintersiranost. Loše iskadriran i orkestriran, nezgrapno montiran, iznenađuje u kolikoj mjeri redatelj nije imao fokusa i koncentracije u njegovu postavljanju. Osim redateljskih manjkavosti, primjetna je i neuvjerljivost u specijalnim efektima pa katkada kompjuterska animacija djeluje pogubno jeftino, kao u razmatranom prizoru. Sve je to uvjetovalo da Smaugovoj pustoši kronično nedostaje ono što je najbitnije u priču u kojoj se nastoji rekreirati mitsko pravrijeme – magije.
Animirane i stvarne pozadine kao i likovi počinju napadno nalikovati na kompjutersku igru u kojoj je gledatelj sveden na pasivnog promatrača. Redateljeve histerične vožnje ponovno su sveprisutne i također odaju ponešto od strategija videoigara, zbog čega film djeluje odveć artificijelno i animirano za vlastito dobro. Pritom Jackson više pažnje poklanja tehničkoj strani filma nego karakterizaciji likova koji ne uspijevaju postati zanimljivima i živopisnima. Smaugova pustoš za nijansu je bolji film od Neočekivanoga putovanja, no i dalje nedovoljno dobar da bi nas održao zaintrigiranima više od sto i pedeset minuta.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. prosinca 2013.
