Šest čeličnih

Čuvari (The Gatekeepers), red. Dror Moreh

  • Čuvari (The Gatekeepers), red. Dror MorehČuvari (The Gatekeepers), red. Dror Moreh

    Krajem studenoga u kinu Grič dvije večeri zaredom prikazan je film Čuvari (The Gatekeepers) jeruzalemskog redatelja Drora Moreha. Kino Grič je inače nova lokacija zagrebačkog Dokukina, nakon Preradovićeve 5 (KIC Forum) prošle sezone te komorne dvorane u Katančićevoj 3 (Dokukino Croatia) prethodnih godina. Isti je dokumentarac bio uvršten među deset naslova Kontraverznog Doxa krajem veljače u kinima Kaptol centra. Na dvije kasnovečernje projekcije u dva posljednja dana veljače. Dakle, naslov iz 2012. nominiran za Akademijinu nagradu (Oscar) u kategoriji najboljeg dokumentarca vrtio se u zagrebačkim kinima u dva navrata u razmaku od devet mjeseci. Njegov povratak u komorno zagrebačko kino specijalizirano za doku-produkciju posljedica je široke promotivne kampanje koja je svoj klimaks dosegla u ljeto i jesen 2013, gotovo godinu i polod njegova javnog prikazivanja na filmskom festivalu u Jeruzalemu (The Jerusalem International Film Festival).
    Čuvari (The Gatekeepers), red. Dror MorehČuvari (The Gatekeepers), red. Dror Moreh
    Morehov je naslov, moglo bi se slobodno reći, eksplozivna naprava koja melje polagano ali temeljito, a tenzija raste sa svakim novim festivalom ili javnim prikazivanjem, bez obzira je li riječ o velikom teatru ili komornoj sali na samom rubu glavnoga zagrebačkog trga. Jednom prigodom tijekom promotivne kampanje njegov će redatelj reći kako dokumentarna forma ima važnu ulogu u promjeni društvene percepcije, pogotovo ako je u fokusu izraelska politika na okupiranom području s većinskim arapskim stanovništvom. Ne zbog širenja medijskih okvira ili eksperimentalnog doku-ozračja nego zbog aktera koje je sineast uspio nagovoriti na sudjelovanje u projektu.

    Šest čeličnih tipova, svi u poodmaklim godinama, inače bivši čelnici izraelske sigurnosne službe Shin Bet (Shabak) od davne 1980. pa sve do 2011. godine, koji otvoreno govore o metodama torture i delikatnim operacijama kontra terorista kako palestinskih tako i domaćih, iz redova židovske ultradesnice. Šest ujednačenih izjava, skeptičnih u pogledu izraelske politike na Zapadnoj obali i Gazi, kao da su šefovi-protagonisti unaprijed dogovorili ispovjednu matricu. Njihove se ispovijesti razlikuju u tonu, osobnim detaljima, gestama i mimici, međutim dok govore pred kamerom njihova predanost okrutnim poslovima upozorava na dobro obučenu ekipu inteligentnih i beskompromisnih vođa. To su pojedinci koji u presudnim trenucima izdaju naređenja i rješavaju kompleksne zadatke. U razdoblju njihova vođenja Shin Beta dvije su godine nepoznanica (1986.–1988.), za njih nema konkretnog imena pa je za pretpostaviti kako ipak nisu svi usuglasili mišljenja oko nastupa pred kamerom zbog čega je, vrlo vjerojatno, jedno ime izostalo. Odgovarajući na znatiželjna pitanja kritičara i novinara Moreh je natuknuo kako mu je u okupljanju prvih imena unutarnje sigurnosti pomogao Ami Ayalon, na čelu službe od 1996. do 2000.
    Čuvari (The Gatekeepers), red. Dror MorehČuvari (The Gatekeepers), red. Dror Moreh
    Obrijane glave i samouvjeren sugestivno je objašnjavao svoj pogled na stanje na terenu pod izraelskom upravom. Raspon njegovih opservacija i tumačenja političkog stanja uključivao je ne samo ratnu dijalektiku Klausevitza nego i povjerljive razgovore s palestinskim intelektualcima. S lakoćom je razvodio teze pruskog teoretičara rata u kontekst vlastita antiterorističkog posla te je u jednom trenutku spomenuo uglednog palestinskog intelektualca koji mu je tvrdio kako je palestinski narod dobio rat protiv Izraela. Ne po dobivenim bitkama nego zbog proizvodnje silne količine patnje kojom se svakodnevno suočava izraelsko društvo. Uvažavajući spomenuti fokus Ayalon se složio da je specijalni rat na strani arapskih stanovnika. Bivši čelnik sigurnosne službe na taj je način otvoreno sugerirao okvir za primjedbe na račun vladine militantne politike. Nisu mu odoljeli ni ostali bivši kolege po funkciji u Shin Betu.

    Ayalon je dužnost preuzeo nakon što je njegov prethodnik Carmi Gillon složenim manevrom na samom početku 1996. doslovce skinuo glavu dobro čuvanog brigadira palestinskog otpora Yahyaja Ayyasha. Pred kamerom će (Gillon) pričati kako su mu uvijek bile draže „uredne i čiste operacije“ poput spomenute kada je jednim pritiskom na tipku prekriženo ime u registru opasnih protivnika. Hamasovu stručnjaku za izradu bombi pod nadimkom Inženjer podmetnut je mobitel s petnaest grama eksploziva u trenutku kada je poželio razgovarati s ocem. Sve do 5. siječnja 1996. bio je krajnje oprezan i odbijao prednosti nove, mobilne tehnologije. Gillon je, s druge strane, preuzeo odgovornost za neuspjeh u zaštiti izraelskog premijera Yitzaka Rabina na kojeg je izvršen atentat dva mjeseca ranije. Potjera za Hamasovim stručnjakom konstruirana je poput kratkog trilera i medijski je atraktivniji dio Morehova dokumentarca.
    Čuvari (The Gatekeepers), red. Dror Moreh
    Jednako je medijski eksperimentalan dio o ubojstvu dvojice osumnjičenika za otmicu autobusa u vrijeme Avrahama Shaloma (na čelu službe od 1980. do 1986.), autoriteta za antiterorizam koji je krajnje rigidan u stavovima kontra palestinskog otpora kao i u pogledu crnih slutnji o rješenju bliskoistočne krize. Njegova će pozicija čelnika službe biti poljuljana nakon otvorene likvidacije dvojice otmičara autobusa. Dramatičnu je operaciju izraelski redatelj rekonstruirao putem računalne reanimacije crno-bijeli fotografija autobusa, uhićenih Palestinaca u pratnji djelatnika službe, njihovih beživotnih tijela i slično. Premda su Shalomove metode relikti iz prošlosti njegova se recentna stajališta nisu bitno mijenjala. Ne u pogledu antiterorističke strategije za koju tvrdi da joj nikako ne pristoji pojam morala. S druge strane, bivši čelnik Shin Beta (rođen 1928.) koji je kao devetogodišnjak slušao Hitlerov govor u rodnom Beču upozorava kako se izraelska strategija na Zapadnoj obali podudara s nacističkom u Europi tijekom četrdesetih. I on je mišljenja da bi konačno rješenje trebalo uvažiti političku realnost za dvije države. Redatelj će za kraj filma ostaviti njegovu izjavu o tome kako s neprijateljem ipak treba razgovarati. Razgovarati i razgovarati, bez obzira na sve jer drugog rješenja nema. Shalom će više puta ponoviti sličnu konstataciju.

    Morehov doku-proizvod nije raskošan u arhivskom materijalu. Činjenica je da jednosmjerna ispovijest šest čelnih ljudi obuhvaća kratku povijest izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, počevši od šestodnevnog blitzkriega davne 1967., preko prve Intifade i mirovnog sporazuma u Oslu pa sve do recentne pat pozicije na terenu. Činjenica je da čelni ljudi tajnih službi – bivši ili aktivni – ne istupaju u javnost osim ako to nije uključeno u strategiju specijalnih odnosa na terenu koji već dugo vremena vapi za dostojanstvenim rješenjem. Morehov filmski proizvod stoga ne ide bez agende ili tajnog plana. Sam će redatelj s pravom govoriti da je filmski proizvod, posebno domena dokumentaristike, alternativno oružje realne politike. Nije li u tom smislu filmska matrica izraelskog sineasta fenomen o kojem sanjaju brojni aktivisti u području medijske umjetnosti?

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2013.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji