Igre gladi, prvi distopijski futuristički film koji se bavi mračnom stranom reality showova, već je tijekom svoje premijere postao svojevrsni filmski fenomen. Snimljen prema romanesknoj trilogiji Suzanne Collins, nova filmska trilogija svojevrsni je pandan grozomornoj puritanskoj Sumrak sagi, koja nas je pokušala naivno podučiti svim dobrobitima seksualne apstinencije. Unatoč razlilčitim početnim pozicijama i preokupacijama, obje priče svoje poticaje crpe iz modusa romanse, no ne preoblikuju ih te ne povezuju s novim mogućnostima.
Na kraju prvoga dijela dalo se naslutiti da će u nastavku doći do razvoja ljubavnoga trokuta, vrlo sličnoga kao i u Sumraku, i nismo se prevarili. Katniss Everdeem (Jennifer Lawrence) tijekom filma sve je više razapeta između Peete Mellarka (Josh Hutcherson), kojega sestrinski štiti, ali ne može jamčiti i da nešto više od bratske ljubavi ne osjeća prema njemu, te naočitoga i borbenoga Galea Howthornea (Liam Hemsworth). Ljubavni trokut u kontekstu ovoga filma treba isključivo sagledati kao puku, istrošenu žanrovsku konvenciju kojoj je teško udahnuti život da djeluje uvjerljivo i svježe. Nažalost, redatelj Francis Lawrence te scenaristi Simon Beaufoy i Michael Arndt pokušali su kontrapunktiranjem razvoja ljubavnog trokuta i sve izvjesnijeg nastanka revolucije gradirati napetost kako na emocionalnom tako i na društvenom planu, što se pokazalo rizičnim potezom. Između troje protagonista teško da bi se mogla uočiti kemija, a ljubavna priča čedna je i umivena, lišena bilo kakve primjese erotizma i strasti, ali i, iznenađujuće, emocionalnoga naboja.
Odnos troje protagonista odveć je hladan i sterilan. Navedeno ide toliko daleko da su pripijeni kostimi natjecatelja Igara gladi brižno dizajnirani tako da prikriju svaku naznaku tjelesnoga dok se protagonisti aseksualno kreću kroz prostor. Čini se da je apstinencija u posljednje vrijeme postala iznimno popularna u komercijalnom filmu. Koliko je film puritanski očišćen od erotizma, toliko su i podnaracije vezane uz sedamdeset i pete Igre gladi i razvoj revolucije lišene svoje prijeko potrebne oporosti. Bio je to problem i u prvome dijelu u kojem su svi nasilni prizori toliko umiveno postavljeni da su bili neuvjerljivi. Ne želim reći da bi film trebao biti nasilan i krvav, posebice ako navedeno nije funkcionalno iskorišteno, no djelo ovakve tematike trebalo bi pokušati ipak ponešto uvjerljivije ocrtati represivan društveni sustav.
On je mahom ostao prisutan kroz niz referenci na jaz između izrabljenih i siromašnih perifernih okruga te raskošna i bogata glavnoga grada Kapitola. Odnos centra i margine vrlo je poticajno područje za razmatranje različitih oblika obespravljenosti te je u kontekstu ovoga djela, a s obzirom na reference na kapitalističku eksploataciju, moglo poslužiti kao poticajan materijal za pobrobniju scenarističku obradu. Izgovor da je posrijed komercijalni film, koji se temelji na trivijalnim romanesknim predlošcima, nije osobito uvjerljiv jer priča sama po sebi može solidno funkcionirati ako se na njezin kostur pažljivo i promišljeno pridoda mesa, što nije učinjeno. Stoga se nastavak manje ili više svodi na redateljevo nastojanje da razgovjetno i pregledno ispriča priču, usput se ovlaš dotičući distopijske problematike, koja je još potisnutija u drugi plan no u originalu. Potka o medijskoj konstrukciji stvarnosti te stvaranju atmosfere zastrašivanja i terora provučena je i kroz Plamen, no svedena je na zanimljivu i poticajnu dosjetku oko koje se scenaristi nisu pretjerano zabrinjavali. Što ostaje ako film lišite svih potencijalno zanimljivih idejnih preokupacije? Odgovor bi bio da možda ostaje uzbudljiva priča i nabrijana akcija koja će vas držati u napetosti, no tu ponovno dolazimo do problema.
Igre gladi: Plamen traju predugo, gotovo dva i pol sata. Gary Ross je u prvome dijelu gotovo polovinu filma potrošio da stvori njezin kontekst, prije nego što prava akcija krene tijekom reality showa. Lawrence upada u istu zamku. Prvi segment filma otpada na turneju pobjedničkoga para po dvanaest okruga, koji redatelju služi da bi podcrtao sve veći pritisak koji protagonisti osjećaju te prikazao bujanje nezadovljstva naroda i represivni sustav koji ih drži pod kontrolom. Drugi segment djela prikazuje novo izdanje Igara gladi. Kako je gledatelj u prvome filmu već upoznat s koncepcijom igre, njezino novo izdanje, kolikogod bilo inovirano, više u sebi ne sadrži ni malo začudnosti. Sva su pravila otprije poznata, a sam prikaz igre kao reality showa ponovno je odveć umiven da bi gledatelje držao u napetosti.
Nije Lawrence nesposoban redatelj, dapače, solidan je zanatlija koji zna inscenirati dopadljive akcijske prizore. Njegovi protagonisti trčkaraju po simuliranoj džungli, nastojeći preživjeti u teškim uvjetima, no konfrontacije s ostalim natjecateljima smanjene su nauštrb njihova nošenja s ponovno simuliranim prirodnim nepogodama koje prijete uništenjem, pa nije došlo do pobrobnije razrade odnosa među likovima. Redatelj se katkada muči s ritmom pripovijedanja. Njegov je mogući svijet raskošno dizajniran sa svim onim futurističkim kičerajem, no u cjelini gledano prazan je i monoton. Igre gladi: Plamen stoga treba shvatiti tek kao poveznicu između prvog i trećeg dijela trilogije u kojem bi trebalo doći do konačnoga obračuna i razrješenja priče, samo što ovaj izdanak serijala nije uspio ostaviti u atmosferi iščekivanja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. prosinca 2013.
