Nakon gledanja Savjetnika ostaje dojam da se izvrsni književnici često pokazuju kao loš odabir za autore scenarija. Film Ridleyja Scotta nije ekranizacije nekoga od romana Cormaca McCarthyja, nego je posrijedi njegov originalan scenaristički prinos, međutim, stil i idejne preokupacije u skladu su s autorovim proznim opusom. Radnja je opet smještena na gotovo mitsku granicu između Sjedinjenih Država i Meksika, što je bilo primjetno i u, primjerice, piščevu kultnom romanu Krvavi meridijan ili The Border Trilogy, te se ponovo sagledava odnos između dvaju kultura, SAD-a i Meksika kao nesvjesnoga Amerike, doduše bez dekonstrukcije američkih vestern mitova. Nasilje je i dalje topos oko kojega se ljudske egzistencije konstruiraju, a McCarthyjev mogući svijet lišen je didakticizma i moraliziranja. U njemu obitavaju ljudi o kojima je bespredmetno raspravljati jesu li dobri ili loši, no kada bismo već morali kategorizirati, preciznije bi bilo reći da se oni dijele u dvije kategorije – loši i lošiji. Pesimističan kraj, koji se kosi s horizontom očekivanja gledatelja, u kojem ona lošija skupina likova dobija što želi, čini se da je sasvim u skladu s autovom filozofijom života. Različiti narativi vezani uz vestern motive i ikonografiju ovoga su puta ipak rekonceptualizirani jer se film bavi ilegalnom trgovinom narkotika u koju su posredno ili neposredno upleteni svi protagonisti djela.
Nakon televizijske serije Vision (1997) i televizijskog filma The Sunset Limited (2011), Savjetnik je McCarthyjev scenaristički kinodebi, što samo po sebi, s obzirom na njegov ugled, može djelovati intrigantno. Međutim, premda kako sam netom naveo, Savjetnik prilično nosi njegov pečat, za ograničene umjetničke dosege filma podjednako su krivi i scenarist i redatelj Scott, koji nije znao prikriti scenarističke nedostatke, nego ih je svojom režijom samo nepotrebno dodatno istaknuo. Problemi se javljaju kako na idejnoj tako i na formalnoj razini ostvarenja.
Gledajući Scottov film, nakon prvih šezdesetak minuta počinjete se pitati što je provodna ideja djela, postoji li ona uopće i kakva je njezina svrha? Ili je cilj filma da isključivo bude dopadljiv gledateljima putem ansambl glumačke postave, sporadično dinamične režije i montaže, kvaziepskih totala teksaškog i meksičkog pejzaža koji sugeriraju da su likovi zapeli na svojevrsnoj ničijoj zemlji između kulture i njezinih zakona te bezakonja crnoga tržišta? Savjetnik nažalost ostavlja dojam filma koji silno želi biti fesh te vizualno prijemčiv publici, no ispod tog se plašta nalazi silna praznina pa ne bi pretjerano bilo reći da je ovo film ni o čemu. Malkinina (Cameron Diaz) životna filozofija odveć je pretenciozno izvedena za vlastito dobro da bismo u njoj mogli tražiti kompleksnije slojeve.
Moralno upitni McCarthyjevi likovi posve su statični, osobine koje su im zadane prilikom uvođenja u narativni univerzum ostaju nepromijenjene do kraja. Oblikovanje likova jednom ili nizom negativnih strasti čini ih beskrvnima, a potom se njihove osobine nastoje dodatno pojačati kotimografskim elementima, odnosno njihovom odjećom, koja zrcali njihovu osobnost i svjetonazor. Beživotnost likova i odnosa među njima pokušava se nadomjestiti vrckavim dijalozima u kojima likovi iznose svoju životnu filozofiju. Spomenuto naoko može zazvučati tarantinovski, no za razliku od vrlo izravnih, živopisnih Tarantinovih dijaloga, McCarhyjevi su odveć deklamatorski, knjiški, teško prohodni u filmskome mediju te dodatno čine likove i odnose među njima statičnima. McCarthyjev je problem u tome što mu je scenarij sasvim neadekvatan za filmski format, pretrpan likovima, pretencioznim dijalozima i monolozima, sukobima likova koji ispod dijaloške pompoznosti ne doprinose njihovu psihološkom sjenčanju, niti nam išta bitno po njih i samu radnju otkrivaju. Ne pomaže niti zvjezdana glumačka postava koja nije pronašla osobita zadovoljstva u tumačenju papirnatih likova. Brad Pitt se vidljivo dosađuje, Michael Fassbender širokim osmjesima nastoji nadomjestiti šuljivost lika, Penelope Cruz upala je na najslabije napisano mjesto u scenariju, Javier Bardem nastoji biti previše cool za vlastito dobro, a Cameron Diaz odveć je karikirana u ulozi napadno dijabolične negativke, žene geparda.
Narativna je struktura Savjetnika mozaična i sastoji se od nekoliko međusobno isprepletenih narativnih rukavaca. Scott i njegov montažer Pietro Scalija trebali su se zapitali koliko je takva narativna kombinatorika funkcionalna. U slučaju razmatrana filma, s obzirom na oskudnost, odnosno nedovoljnu razrađenost priče i likova, jednostavnija narativna struktura bila bi funkcionalnija jer ovako film djeluje nekoncizno i odveć razbarušeno, bez uvjerljivih povoda da takav bude. Ili je mozaična kombinatorika zapravo neuspješan pokušaj da se sakrija nedodatak ikakve priče time što se gledatelj upušta u besmislenu potragu da pohvata fragmente priče te ih konstruira u smislenu cjelinu? Iskustvo gledanja Savjetnika za prosječnog gledatelja može biti vrlo frustrirajuće jer nedostatak jasno koncipirane priče opasno prijeti da ostvarenje sroza u dramaturški kaos.
Iako je Scottov redateljski rukopis poslovično pompozan, s velikim naglaskom stavljenim na vizualnu komponentu, u kojoj okruženju, scenografija i kostimografija igraju veliku ulogu, te dinamičnu montažu, cjelina zbog navedenih problema djeluje antidramatično, odnosno, preciznije rečeno – antiklimaktično. Nepostojeća radnja se vrlo sporo odigrava, a kada nekako i preživite do kraja, uslijedi pravo razočaranje jer zbrzano dolazi do razrješenja koje ostavlja gledatelja ravnodušnim i nezainteresiranim.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. studenoga 2013.
