Dijamanti i nevjernici

11. Zagreb Film Festival, Glavni program | Dokumentarni filmovi, 20. – 27. listopada 2013.: Nevjernici (The Unbelievers), red. Gus Holwerda; Razbij i drpi: Priča o Pink Panterima (Smash & Grab: The Story of the Pink Panthers), red. Havana Marking

  • Nevjernici (The Unbelievers), red. Gus Holwerda

    U subotu, posljednjega dana Zagreb Film Festivala u kinu Tuškanac reprizno je prikazan program dokumentarnih filmova. Među njima su prikazana i dva dugometražna, u razmaku od nekih pet sati, koje bi teško bilo povezati kako prema sadržaju tako i prema njihovim formalnim karakteristikama. Nevjernici (The Unbelievers) američka su produkcija, dočim je Razbij i drpi: Priča o Pink Panterima (Smash & Grab: The Story of the Pink Panthers) djelo britanske ekipe.

    Dva posve različita sižea i strategije bilo bi izlišno uspoređivati da nekim slučajem (namjerno ili ne?) u njih nije ugrađena posve tanka, više ili manje diskretna dimenzija mita kako u pogledu pljačkanja dijamanata tako i razbijanju predrasuda o postojanju jednoga Boga te neupitnim religijskim istinama. S jedne strane dva ugledna stručnjaka – Richard Dawkins i Lawrence Krauss – putuju granicama Commonwealtha i zbijaju šale na račun biblijskih motiva. Zavaljeni u fotelje u rasprodanim dvoranama i na stadionima raspredaju o prednostima znanstvenog pogleda na svijet koji nas okružuje. S druge pak strane mladi otpadnici s Balkana pljačkaju dragocjenosti na koje je britanski imperij od pamtivijeka polagao pravo prvenstva – držao je i još uvijek drži monopol nad distribucijom dijamanata. Za pretpostaviti je bilo da će balkanski pljačkaši na kraju priče o Pink Panterima izvući kraći kraj. „Novčane se transakcije pomno prate, dočim su dijamanti teže uočljivi.“ – luckasta je teza anonimnoga člana te bande i djeluje poput loše sročena vica. Ako se bilo što na planetu Zemlji pomno prati onda su to putevi dragocjenog kamenja. Bez obzira na to je li originalni primjerak smanjen ili pak ima besprijekorno falsificiran certifikat.
    Razbij i drpi: priča o Pink Panterima (Smash & Grab: The Story of the Pink Panthers), red. Havana Marking
    Prema filmskoj konstrukciji Havane Marking prvi lapsus balkanske ekipe zbio se u Dubaiju nakon spektakularnog upada automobilom u draguljarnicu. Brkati šef istrage u svečanoj uniformi u kameru će izgovoriti kako to nisu bili Arapi jer je posao bio profesionalno obavljen. Ubrzo iza toga gledatelji su suočeni s konstatacijom kako su vrli profesionalci napravili početničku grešku jer su, paleći automobile korištene u pljački, zaboravili otvoriti prozore zbog čega se podmetnuta vatra nije raširila i do kraja uništila tragove njihovih identiteta. Nakon Dubaija u ruke istražitelja rapidno padaju ostali članovi Pink Pantera, a britanski imperij nakratko će odahnuti jer preostali, neotkriveni pojedinci bježe u gudure Balkana, među svoje, na granicu između Albanije, Crne Gore i Srbije ili pak u bugarski Dimitrovgrad. Tamo je pobjegla fatalna Lela (vjerojatno pseudonim) koja kaže da redovno posjećuje crkvu da bi se pomolila Bogu.

    Mit o balkanskim otpadnicima koji ne mare za pravila igre niti se osvrću na logistiku u pozadini britanskih monopolista (koji su, usput rečeno, zbog zlata i dijamanata vodili rat protiv Bura na jugu Afrike) ima osobine filmskog butika a sadrži od svega pomalo. Autentične snimke nadzornih kamera, holivudsku fikciju u digitalnoj animaciji, amaterske snimke Sarajeva pod opsadom, televizijske reportaže o omladinskim sletovima na stadionima i predaji štafete Titu, vrhovnom zapovjedniku ex-Jugoslavije i slično. Mit o ružičastim Panterama jednako podgrijavaju istražitelji, znatno manje švicarski inspektor Yan Glassey negoli novinarka Milena Miletić koja je godinama tragala za pojedincima kako bi iz prve ruke doznala ponešto o njihovoj strategiji i životnim sudbinama.
    Nevjernici (The Unbelievers), red. Gus Holwerda
    Havana Marking je ispovijesti dvoje članova bande frizirala na holivudski način. Izbalansirala je (vrlo vjerojatno) moguće nezgrapnosti u njihovu izražavanju, upakirala ih u zavodljive glasove glumaca (Tomislav Benzon kao Mike, Jasmin Topalušić kao Lela) te ih je digitalizirala u ambijent primjeren kradljivcima iz američkih visokobudžetnih filmova. Međutim, dokumentarac o protagonistima spektakularnih krađa nije ni pokušao slijediti trag primopredaje opljačkanog kamenja. Samo se očešao o jednog kurira (Mr Green) koji se hvalio dobrim vezama i pet postotnom maržom koju prima za prebacivanje plijena iz Beograda u europske metropole. Samo naivan gledatelj može nasjesti romantičnoj priči o uspješnim kradljivcima koji na svoju ruku grade neku tajnu mrežu u trgovini dijamantima, mimo britanskih monopolista. Premda je dokumentarac sugestivno i hladno odradio kontekst nedavnog balkanskog rata, čak je precizirao Slobodana Miloševića kao eksponenta surove srpske politike, i premda je na kraju dodao crnu prognozu za kradljivce dijamanata, teško je oteti se dojmu reklamnog trika. Filmskog mamca za nesmotrenu publiku koja pod uplivom holivudskog glamura vjeruje u karizmu kradljivaca, stiliziranu i animiranu na život na visokoj peti. Havana Marking je možda čak i nesvjesno odradila dobar posao za legalnu, dobro kontroliranu mrežu trgovaca draguljima. Kao što je ranije spomenuto, Lela se na kraju povukla u bugarsku zabit u kojoj redovno posjećuje crkvu i moli se Bogu.

    O njemu (Bogu) dvoje anglosaksonskih znanstvenika (jedan Njujorčanin, drugi Britanac rođen u Nairobiju) nemaju dobro mišljenje. Štoviše na njegovu adresu šalju sijaset anegdota, viceva, šala i slično. Čine to učestalo, tijekom manje-više ugodnih razgovora pred brojnim auditorijem u opernim kućama, sveučilišnim dvoranama, radijskim postajama, stadionima i sličnim prostorima. Dok Krauss na takvim skupovima zagovara tezu o postanku svemira iz ničega, Dawkins je tipični anglosaksonski znanstvenik i propagator Darwinove teorije o postanku vrsta pa ne čudi njegov nadimak – Darwinov rotvajler. Doku-limunada o skupovima i razgovorima unutar granica Commonwealtha u režiji Gusa Holwerde potvrda je njihova populističkog pristupa univerzalnim istinama.
    Razbij i drpi: priča o Pink Panterima (Smash & Grab: The Story of the Pink Panthers), red. Havana Marking
    Taj mali razvodnjeni filmski mit o dvojici nevjernika zapravo nema namjere ulaziti dublje u filozofiju znanosti. Štoviše, gledatelje u kinodvorani krajnje površno informira o pozicijama uglednih znanstvenika. Kao da redatelju nije stalo do snažnih istina koje njegovi protagonisti, očigledno, kriju na stranicama svojih knjiga. Kao da je dokumentarna filmska forma dio reklamnog trika u svrhu povećanja broja prodanih primjeraka, primjerice, Kraussova Postanka svemira iz ničega (A Universe from Nothing). Uostalom, Kraussovo se ime nalazi na popisu izvršnih producenata filma. U njemu posjetitelji sa stadiona ili sveučilišta strpljivo stoje u beskrajnim repovima i s kupljenim primjerkom knjige pod rukom čekaju na autorovu posvetu.

    Anglosaksonske smotre ateista imaju karakteristike stand up predstava, a izbor filmskih djelatnika na početku i kraju Nevjernika, poput Cameron Diaz ili Woodyja Allena koji blagosiljaju poziciju neoliberalnih znanstvenika, dodatno podgrijava dojam o skupovima kao pučkim feštama s elementima šarlatanstva. Woody Allen se u svojim komadima rado šalio na račun religijskih istina, ali je na kraju nerijetko posezao za metafizičkim (čitaj: magičnim ili malo vjerojatnim) rješenjima obiteljskih ili ljubavnih odnosa među likovima. Alberta Einsteina ne treba posebno predstavljati – njega se također citiralo u američkom filmu o ateističkim skupovima. Pritom su oba neoliberalno orijentirana znanstvenika zaboravila na fizičarevu znakovitu tezu kontra kvantne teorije o tome kako se „Bog ipak ne kocka“ (1936). Trideseta obljetnica washingtonskih susreta ateista obilježena je u povišenom tonu, govornici su dizali adrenalin prisutnih na način stand up komičara, među njima i Dawkins i Krauss, u publici se nakratko mogao vidjeti maskirani tip s obilježjima vraga, a redatelj je snimke iz 2004. dopunjavao krupnim kadrovima washingtonskog obeliska, tipičnog obilježja masona.
    Razbij i drpi: priča o Pink Panterima (Smash & Grab: The Story of the Pink Panthers), red. Havana Marking
    Neoliberalni se znanstvenici ne kockaju, također. Oni su dobro obučeni predstavnici intelektualne elite koja promovira mit o Darwinovoj teoriji te se hrani njezinim ostacima. Premda je britanskom mitu o podrijetlu i nastanku vrsta istekao rok trajanja u granicama Commonwealtha još je na snazi, i čak se dobro drži kao izvozni proizvod. Unatoč sustavnim prigovorima novih teorija koje vrlo uvjerljivo ruše ideju o prijelazu jedne žive vrste u drugu. Oba festivalska dokumentarca zapravo govore o britanskom monopolu kako na poimanje života na planetu Zemlji tako i na distribuciju dijamanata. Monopol ide ruku pod ruku s povlaštenom pozicijom, malo povišenom, iz ptičje perspektive, a filmska je produkcija tek jedna karika u održavanju mita. O tome se ne raspravlja premda oba znanstvena lika u Nevjernicima uporno pozivaju na živu razmjenu teza kako bi pred širokim auditorijem Commonwealtha ismijavali paradokse ili suženo polje religijskih istina.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 31. listopada 2013.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji