Film otvara scena lova. Keller Dover (Hugh Jackman) nalazi se u lovu na divljač s maloljetnim sinom Ralphom (Dylan Minnette), koji uspijeva ustrijeliti svoju prvu životinju. Male bonding između oca i sina uspješno je uspostavljen. Nakon toga slijedi kraća scena vožnje kući u kamionetu u kojoj otac iskazuje svoj ponos zbog sinovljeva uspjeha, odnosno dobro položenoga ispita zrelosti, te mu u tipičnoj očinskoj maniri daje niz savjeta za daljni život koji se u obitelji očito prenose s koljena na koljeno, s očeva na sinove. U kontekstu djela, uvodni segment može djelovati sasvim beznačajano, no ipak otkriva dva bitna elementa filma. Osim što postavlja konture muški poimanoga svijeta, što će se jednim dijelom nastojati preispitati, blago otkriva konture Kellerova karaktera. Gledatelj se počinje pribojavati da bi se taj strogo kršćanski nastrojeni stolar i bivši alkoholičar svakoga trenutka mogao preobraziti u Wolverinea, čemu doprinosi i neuvjerljiv glumački nastup Hugha Jackmana, koji je najslabija karika glumačke postave. Posebice u trenucima kada mora biti emocionalno ekspresivan te prikazati širok opseg proturječnih osjećaja koji ovladavaju njegovim likom. Navedeno je ponajbolje vidljivo u prizoru kada prilazi automobilu detektiva Lokija (Jake Gyllenhaal) te istodobno bijesan i shrvan od boli traži od njega da osumnjičenoga za otmicu njegove kćeri protupropisno zadrži u pritvoru dulje od dozvoljena roka. Pritom gledatelj ima dojam da će Loki svakoga trenutka biti rasporen metalnim pandžama koje će Doveru u napadu frustracije iskočiti. Kako radnja odmiče, sve se više promiče u lik koji bi silno želio biti kršćanski Wolverine, ali su mu nadnaravne moći oduzete pa svoj bijes i fanatizam počinje iskaljivati na slabijima od sebe.
Zatočene su američki transfer kanadskoga frankofonoga redatelja Dennisa Villeneuvea, koji je pažnju na sebe skrenuo ambicioznim i politički osviještenim filmom Naša majka (Incendies, 2010), koji je obiteljske komplekse povezivao sa složenom društveno-političkom problematikom na Bliskom istoku. Sagledavanje fanatizma i obitelji provlače se i ovim ostvarenjem, kao i sklonost prema bujnoj i razvedenoj fabuli, samo što je spomenuto premješteno u trilersko okrilje. Film nastoji povezati ustaljene žanrovske konvencije, koje uključuju lik detektiva te potragu za razrješenjem enigme i uhićenjem prijestupnika, s pokušajem rekonceptualizacije žanrovskih obrazaca. To se čini unošenjem dramskih akcenata te podrobnijim seciranjem psihologije protagonista i njihova ponašanja u graničnim situacijama. Zanimljiva nastojanja ipak su ostala na pola puta jer film odaje dojam da se Villeneuve nije mogao ili možda nije smio, zbog producentskih zahtjeva, sasvim opredijeliti za invenciju nauštrb konvencije. Trajanje od dva i pol sata sugerira kako puka detektivska potraga zasigurno nije jedini element na kojem naracija počiva, no završnica filma, odnosno razrješenje, ponovno nas vraća na predvidljive i utabane staze, u domenu žanrovskih klišeja. Iako traje sto i pedeset minuta, djelo nije naporno jer autor zna izbalansirano voditi radnju, a jedino je završnica ponešto otegnuta. Nepoznanice u radnji postepeno se nižu, čime se podzapleti umnožavaju, ali priča nikada ne postaje konfuzna, tim više što se pažljivim gledanjem gledatelj može naći nekoliko koraka ispred protagonista.
Razmatranjem naoko neuspjele potrage i seciranjem fanatizma Zatočene mogu podsjetiti na Fincherov Zodiac (2007), čemu pridonosi i prisutnost Jakea Gyllenhaala, koji je izvrsno dočarao mladoga detektiva Lokija. Slično Robertu Graysmithu u Fincherovu ostvarenju, i Loki je predan svojoj misiji, odnosno poslu, što graniči s pretjeranom predanošću, naglašenom činjenicom da ne postoji slučaj kojega nije razriješio. Gyllenhaalov detektiv sasvim je izdvojen od društva, distanciran prema ljudima i emocionalnim odnosima, a karakteristični tikovi odaju osobu potisnute agresivnosti. Njegova predanost gotovo je istovjetna Doverovu fanatizmu koji graniči s ludilom. Koliko je gorljiv vjernik i očekivalac sudnjega dana, toliko je i radikalan osvetnik pa u njegovu slučaju možemo govoriti o osobitoj vrsti neuroze. Lik je intrigantno postavljen, no kao što sam rekao, Jackman se nije dobro snašao u ulozi. Pritom su se redatelj i njegov scenarist Aaron Guzikowski zanimljivo poigrali s identifikacijskim mehanizmima gledatelja jer u filmu nema osobito simpatičnih likova. Ambivalentnost likova pridonosi njihovoj višeslojnosti.
Općenito film propituje ideju dobra i grijeha u religijskom kontekstu jer su, poput Dovera, i glavni negativci u filmu izrazito religijski nastrojeni te vode imaginarne bitke sa svojim nadređenim, za koje posljedice moraju snositi nevini. Taj je podtekst prošaran potkom o muškosti, koja nas vraća u okrilje uvodnoga prizora filma. Žene su prikazane kako se pasivno tabletiraju te nastoje prespavati traumu s kojom se ne znaju nositi, dok muškarci tragaju za rješenjem enigme i smislom svijeta. Međutim, baratanje idejom muškosti u Zatočenima je provučeno kroz ironijsku prizmu jer ono što Dover čini najobičnija je agresija koja nema opravdanja.
Hladna atmosfera filma, potpomoguta sumornom fotografijom Rogera Deakinsa, kao i vrlo sporo protjecanje vremena, filmu daju pomalo egzistencijalistički štih, koji ne samo da nas ponovno može vratiti u okrilje Finchera, nego i korejskih trilera koji su uvelike posljednjih desetljeća nastojali rekonceptualizirati žanr (Sjećanje na ubojstvo Joon-hoa Bonga, 2003). Provincijsko, malograđansko, zimsko okruženje djelu daje osobitu atmosferu, dodatno potpomognutu seciranjem ponašanja protagonista, samo što ostaje dojam da nam je Villeneuve imao više toga za ponuditi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. listopada 2013.
