Nekrofilno izdanje

9. 25FPS Festival, Zagreb, 26. – 29. rujna 2013

• 
  
  U dvorištu zagrebačkog SC-a gotovo se ništa nije promijenilo od prošle godine. Doduše, fasada Francuskog paviljona je obnovljena, ali je čitav kompleks oko zgrade i dalje u rasulu. MM dvorana jednako nije u funkciji, a glavna kinodvorana u kojoj gostuje manifestacija međunarodnog inovativnog filma i videa zastorima je bila prepolovljena kao i za prethodnoga festivala. Publike je sve manje, uz iznimku subotnje konkurencije (šeste po redu, Preživjeli od društva), na kojoj je dvorana bila krcata vjerojatno zbog toga što je na kraju programa od 20 sati išao naslov Ane Hušman (Razglednice) u maniri autoričinih preokupacija pravilima. Preko dvadeset minuta deklamiranja jezičnih stereotipa koji se koriste prigodom učenja hrvatskog jezika za potrebe stranaca, vrlo vjerojatno Amerikanaca.
  
  Autoričin treći filmski pravilnik, nakon bontona i nogometa, jednako je sterilan i neinventivan kao i prethodna dva. Ne pomažu ni kazališni ni filmski glumci, ni dvoje sudionika alternativne kazališne scene (Indoš i Tanja Vrvilo). Film je zapravo uštogljena (čitaj: zaobilazna) prezentacija hrvatske metropole i njezine okolice (Samobora) uz posve nejasnu funkciju povremenih partitura koje izvodi šareno društvo muzičara, maskiranih životinjskim kostimima (uglavnom). Ako su muzički umetci bili u funkciji relaksacije od hladnih fraza koje izgovaraju, primjerice Vili Matula ili Boris Bakal i drugi, ostaje zagonetkom zašto su korišteni kostimi koji nemaju veze s učenjem Hrvatske na američki način iz perspektive hrvatske autorice. Ili su možda isti likovi preuzeti iz strane brošure za učenje jezika? Jesu li onda i muzičke partiture također dio tog stereotipa? U dramaturškom smislu ta je zabavna forma – posuđena iz asortimana nadrealizma – subotnje večeri bila jasna samo redateljici i malokome u krcatoj dvorani zagrebačkog SC-a.
  
  Po istoj logici po kojoj je treće festivalske večeri kinodvorana bila krcata publikom, naredne je večeri Japanac Takashi Makino u funkciji jednog od tri samostalna člana žirija svoj Grand prix dodijelio zemljacima Kei Shichiriju i Ryoji Suzukiju za film Dubhouse: Doživljaj u materijalu br. 52. Stereotip u hrvatskom jeziku glasi tko će kome ako ne svoj svome, i posve se dobro uklapa u kontekst ovogodišnjeg festivala. Jedan posve apstraktan film o četverokutnoj strukturi, svjetlu i tami našao se na listi nagrađenih zbog toga što se japanski autori međusobno podržavaju na festivalima. U njemu se ništa značajno nije zbilo u pogledu eksperimentalnog okvira, a koji već od ranije ne bi bio operativan ili prepoznat u djelima autora s Dalekog istoka. Ne pomaže ni podatak o tome kako je zvuk daleka varijacija na Bachovu glazbu, a tamni dio filma (bez slike ili s nejasnom naznakom slike) autorski refleks na nedavnu elementarnu nepogodu i nuklearnu katastrofu na japanskom tlu. Shichiri je bio gost zagrebačkog Festivala te je tijekom razgovora otkrio male tajne vezano uz kratki eksperiment. Međutim, njihov udio – apstraktna reakcija na cunami i oštećene nuklearke – u konačnici nije bio presudan za recepciju eksperimenta. Jednako kao što ni razgovori s gostom iz Japana te hrvatskim autorom (Tomislav Šoban, Najmanji) po završetku sedmog, posljednjeg programa konkurencije nisu bili presudni za razumijevanje njihovih ostvarenja. Zbog loše režirane posljednje, nedjeljne večeri festivala gotovo se prepolovio broj posjetitelja koji su čekali na proglašenje nagrada i posebnih priznanja.
  
  Organizatorice manifestacije također su dodijelile svoju nagradu – Green DCP, ma što to značilo – hrvatskom Autofokusu Borisa Poljaka, i na taj su se način pridružile ranije spomenutom stereotipu o podršci kreativcima iz vlastitih redova. Za taj se dokumentarac nije bilo teško odlučiti jer je imao jasan koncept, doduše voajerski na daljinu, ali je teško o njemu govoriti kao eksperimentu, inovativnom ili tome bliskim kategorijama. Riječ je o zabavnom pogledu na male turističke, većinom obiteljske drame u blizini dobro ozvučenog ranokršćanskog lokaliteta u zaleđu Zadra (Crkva sv. Nikole kod Nina). Ispred zatvorenog lokaliteta smještenog na vrhu jednog humka posjetitelji – turisti svakojakih profila – bildaju svoj socijalni, obiteljski, umjetnički, pa čak i status meditanta, vjerujući kako ih pritom nitko ne vidi ili, ne daj Bože, čuje. Međutim, sluša ih i revno prati kamera skrivenog Poljaka. Netko bi čak mogao primijetiti da je strategija redatelja i kamermana u istoj osobi rođenoj u Splitu svojevrsna posveta majstoru autorskog filma iz starih dana hrvatskog nezavisnog filma. Majstorovo ime je Ivan Martinac (Split, 1938–2005), njegov film od sedam i pol minute je Fokus, a nastao je davne 1967. u produkciji zagrebačkog FAS-a (Filmski autorski studio). Autofokus je također dobio posebno priznanje od strane tročlanog hrvatskog žirija (V. Grgić, N. Kovačić, S. Radić) zbog čega je uz druga dva (Tisuću sunaca i Dubhouse…) pokupio najviše priznanja na 9. Manifestaciji inovativnog filma u SC-u.
  
  Ovogodišnja je manifestacija upozorila na činjenicu eksperimentalnog manjka u filmovima koji bi trebali tu kategoriju svake godine iznova osvježavati ne bi li ona opravdala epitet inovativne. Kako stvari trenutno stoje 26 ostvarenja raspoređenih u sedam okvira konkurencije nisu pokazala opsesiju u tom pogledu. Primjerice, stalni gost zagrebačke kinodvorane Johann Lurf je kratkim komadom Izviđanje – prema ocjeni Takashi Makinoa – „pomaknuo planinu“ tijekom drugog programa konkurencije (Bliski susreti druge vrste). Mladi Austrijanac je na daljinu, poput Borisa Poljaka, ali bez zvuka, kamerom izviđao kalifornijski rezervat za testiranje torpeda. Moguće je da su se na nekim mjestima proporcije filmske slike mijenjale, no ni izdaleka upečatljivo kao što je to bilo u njegovu prvom uratku za četvrti po redu FPS (Vertigo Rush, 2007). Tada je doista, u eksperimentalnom zanosu, pomaknuo čitavu šumu i za to je dobio festivalsku nagradu.
  
  Organizatorice su se pohvalile podatkom kako je na festivalsku adresu stiglo 1537 naslova te je shodno tomu otprilike svaki šezdeseti prošao selekciju. Od predstavljenih naslova, čini se da su za predstavnike žirija najupečatljiviji bili dokumentarci. Ostvarenja u kojima rijetka publika u kinodvorani SC-a neće moći raspoznati ni tanku liniju eksperimenta. Osim već spomenutoga filma Borisa Poljaka, nešto duži dokumentarac Tisuću sunaca Mati Diop, redateljice i glumice s pariškom adresom, dojmio se Britanke Beatrice Gibson u funkciji samostalnog člana žirija. Redateljičino istraživanje umjetničkog nasljeđa koje je na nju ostavio igrani film njezina ujaka iz Senegala davne 1972 (Touki Bouki) također je dobilo posebno priznanje od strane trećega samostalnog člana internacionalnoga žirija, Laide Lertxundi, Španjolke rođene u Bilbau. Tročlani domaći žiri pobrinuo se da na kraju ipak prevaga ne ostane na dokumentarnoj produkciji. Njihov favorit – Maska smrti iz Buffala Mikea Hoolbooma – doista je bio upečatljiv eksperiment. Ne samo zbog toga što je sugestivno ispričao priču o sjećanju na izgubljenog prijatelja i ratu kontra virusa AIDS-a, nego i zbog vješte medijske manipulacije raznolikog filmskog materijala. 
  
  Na kraju i jedna mala digresija: cjelokupan dizajn popratnog materijala festivala, od plakata i scenografije do kataloga i vodiča kroz program, također je navukao masku smrti. Nekrofilnijeg dizajna do 9. izdanja 25FPS-a nije bilo, pri čemu je svakako prednjačio vizualno odbojan i nečitljiv vodič kroz program.
  
  © Željhko Kipke, FILMOVI.hr, 1. listopada 2013.

Piše:

Željko
Kipke