Zaobići u širokom luku

Riddick, red. David Twohy

• 
  
  Kada je Vin Diesel postao nova akcijska zvijezda krajem devdesetih i početkom dvijetisućitih s filmom Brzi i žestoki (The Fast and the Furious, 2001), Planet tame (Pitch Black, 2000) Davida Twohyja, čisto iz komercijalne perspektive, činio se dobrom idejom za pokretanje nove filmske franšize. Iako se niti original nije pokazao osobito kvalitetnim uratkom, sve mogućnosti za dugovječni serijal, kojem su se producenti nadali, potkopao je loš i skup nastavak Riddickove kronike (The Chronicles of Riddick, 2004) kojega također potpisuje Twohy. Djelo nije uspio natjerati publiku da ode u kinodvorane pogledati nemaštoviti i rutinski znanstveno-fantastični film, kakvi su u to vrijeme često završavali izravno na DVD izdanjima. U međuvremenu je i komercijalna izdašnost samoga Diesela opala pa reboot Riddicka treba sagledati u kontekstu pokušaja da posnula zvijezda ponovno svrati pozornost na sebe likom zahvaljujući kojem je, dobrim dijelom, ostao poznat publici.
  
  Novi Riddick tipičan je kasni izdanak ovogodišnjeg američkom filmskoga ljeta koje se u potpunosti iscrpilo u nastavcima i prepravcima te skupim spektaklima koji su rijetko u koncipiranju priče pokazali originalnost. Twohy, koji je ponovno potpisan kao scenarist i redatelj, očito se nadao kako će publici dovoljan jamac biti karizma naslovnoga lika (ako uopće o ikakvoj karizmi možemo govoriti), a pritom osmišljavanje suvisle priče nije nešto čime bi se pretjerano trebalo zamarati. Međutim, autori su zaboravili na jednu bitnu stvar. Produkcijskom razinom ovaj srednjobudžetni film jednostavno ne može parirati skupim spektaklima koji su scenarističke nedostatke, kao i manjak pameti, često prikrivali raskošnim akcijsko-pustolovnim plaštem. Twohy ipak ulazi u C kategoriju redatelja, dakle posrijedi je rutiner koji se nikada nije istaknuo prevelikom maštovitošću i sposobnošću pa u Riddicku ne možemo govoriti ni o kreativnom nadomještanju onoga što je ograničen budžet onemogućio.
  
  Radnja je smještena na negostoljubivi planet na kojemu je naslovni lik na prevaru zaglavio, a kako bi se spasio, poziva lovce na ucjene s kojima započinje igru mačke i miša. Već u prologu filma, redatelj igra na ikoničnost svog protagonista, koji je simpatični opaki kriminalac koji je smekšao pa ponovno treba otkriti svoju životinjsku stranu. Prva polovina filma otpada na niz rituala kojima se pokazuje na koji način Riddick ponovno postaje pravim muškarcem tako što u skraćenom obliku prolazi faze civilizacijskoga razvoja čovječanstva gradeći si nastambu, osiguravajući hranu te pripitomljavajući životinje. Testosteron frca iz svih pora filma, u tolikoj mjeri da njegova razina već nakon prvih šezsedetak minuta opasno prijeti da potopi publiku u kinodvorani. Pametni gledatelji, koju su odlučili ovaj film zaobići u širokom luku, zasigurno će reći da im tako i treba jer su se očito samoinicijativno ukrcali na filmski Titanic.
  
  Priča je vrlo tanašna pa je prva polovina filma tek predigra za drugu polovinu u kojoj se Riddick bez osobita scenatističkog reda i osjećaja za smislenost cjeline natjerava s lovcima na ucjene po planeti, pokušavajući pritom srediti i neke račune iz prošlosti. Ako je prva polovina Riddicka bila zamorna priča o inicijaciji, drugih šezdesetak minuta ostavlja dojam nemaštovitoga posezanja za naslijeđem Camerovnovih Aliena (Aliens, 1986), gdje pomahnitale zmijolike kreature ubijaju jednog po jednog došljaka na planet. Pritom gledatelju uopće nije bitno što ti protagonisti redom nestaju jer su ionako u tolikom mjeri scenaristički papirnati, stereotipizirani i nezanimljivi da njihova smrt izaziva olakšanje jer neće biti više teroriziran lošom glumom i neopisivno stupidnim dijalozima.
  
  Od Diesela nikada nismo očekivali visoku razinu glumačke ekspresivnosti, no rijetko se viđa da jedan redatelj može odabrati odreda sve do jednoga netalentirane glumce. Objašnjenje bi vjerojatno bilo da se nitko tko ima barem i trunku glumačkoga talenta ne bi odvažio na izgovaranje neviđeno loših dijaloga, koji često uopće nemaju smisla u kontekstu radnje i likova. Primjerice, nabrijana Dahl (Katee Sackhoff), čiji je lik neopjevani stereotip dajk lezbijke, koja to ipak u završnici nije jer pada na Riddickov šarm (!?), odgovara svom nadređenom, nakon što joj zapovijedi da ubije Riddicka ako se ne vrati za nekoliko sati, pitanjem hoće li ga poševiti prije ili nakon što ga ubije. Čak niti njezin glumački partner u tom kadru nije našao shodnim da reagira na tu repliku, nego je jednostavno izašao iz kadra s facijalnom ekspresijom kao da se pita što uopće radi u tom djelu.
  
  Twohy je gledateljima jasno pokazao da se odlično snalazi u stvaranju seksističkih konstrukata, kojima film vrvi. Nažalost, svima osim redatelju jasno je da isti nisu niti malo smiješni te su na razini infantilnih pubertetlija. No ostao je porpilično slab kada su u pitanju akcijski prizori, scenografija te specijalni efekti. Akcijsko-pustolovne scene nisu osobito kreativno i inovativno postavljenje pa ciljanoj publici ovoga uratka neće biti osobito zanimljive, a scenografija i specijalni efekti otkrivaju očajan deficit budžeta, kojega bi jedino kreativniji filmaš mogao nadomjestiti svježim idejama. Ako vam je imalo stalo do vlastita filmskoga ukusa, zaobiđite Riddicka u širokom luku!
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. rujna 2013.

Piše:

Dejan
Durić