Klišejizirano buđenje iz američkog sna

Elysium, red. Neil Bloomkamp, sklad. Ryan Amon

• 
  
  Priča o tome kako je Ryan Amon, skladatelj glazbe za trailere i reklame iz Los Angelesa dobio posao na filmu Elysium u pravom je smislu priča o američkom snu. Amon je skladati naučio na brzinu, kroz dvogodišnji program glazbene škole St. Paul (s time da je prije toga naučio svirati glasovir). Neprihvaćena glazba za jedan od trailera na kojemu je radio, privukla je pozornost redatelja Neila Bloomkampa (zahvaljujući You Tubeu, naravano) i Amon je – ni sam ne vjerujući – dobio posao skladanja glazbe za film Elysium, posao za koji bi mnogi skladatelji koji dolaze u Los Angeles upravo da bi se probili na igrani film u kojemu glume zvijezde poput Jodie Foster i Matta Damona, dali sve što imaju.
  
  U poziciji u kojoj je bio, Amon je pristao na sve – pa čak i na to da sklada na slijepo; nije mu čak dan niti scenarij, a jedino što ga je moglo nadahnuti bile su fotografije sa snimanja. Nastavak je uobičajen za neke redatelje, premda u znanstveno-fantastičnim blockbusterima kakav je Elysium, taj postupak nije tako čest. Naime, redatelj Bloomkamp je u film slagao glazbu koju je Amon skladao. Bloomkamp je odlučivao u koje će scene ići pojedini glazbeni brojevi, a u koje neće – tako da je Amonu ostalo samo da porihta pojedine brojeve i da ih prilagodi trajanju scena (s time da je o montaži i sinkronizaciji naučio također na brzinu, tijekom jednog avionskog leta).
  
  Kada se sve to ima na umu, finalni rezultat zvučne podloge Elysiuma i nije tako loš. Međutim, ipak – sasvim je jasno zašto je Bloomkamp uzeo potpuno nepoznatog skladatelja u svoj film. Navodno je htio odmak od uobičajenog načina skladanja, ali je, zbog vlastitog neznanja, natrag dobio upravo gomilu klišeja i naučenih standarda, dakle tipičnu holivudsku blokbastersku glazbu. Amon se, naime, glazbenim izrazom potpuno uklapa u novoholivudsku ideju skladanja bez tema, s mnogo udaraljki (koje su dominirale i trailerom koji je Bloomkamp gledao na You Tubeu) i bez ikakvog konkretnog razvoja. Ukratko, radi se o instant-glazbi, koju u posljednje vrijeme preferiraju svi površni redatelji lakih filmova. Skladanje takve glazbe doista se može naučiti za kojih godinu-dvije ne baš pretjerano intenzivna glazbena treninga.
  
  Dakle, zvučanje filma Elysium ničim ne odskače od zvučanja drugih američkih blockbustera, osim što je glazbe nešto manje nego je imaju neki drugi znanstveno-fantastični i epski filmovi. To je, vjerojatno, jedino pozitivno u Amonovoj i Bloomkampovoj instant-glazbi: zvučni efekti (eksplozije, pucnjevi, udarci...) vrlo često su ostavljeni bez glazbe, jer im ona doista i ne treba. U većini slučajeva glazba je stavljena kako bi stvarala još veću buku nego je mogu stvoriti sami efekti, a samo u ponekim situacijama, stavljena je kako bi emocionalno podigla film.
  
  Jedino mjesto koje je instrumentacijski malo drugačije od uobičajenog holivudskog drmanja zvučnicima, scena je u kojoj mala djevojčica oboljela od leukemije, priča priču Mattu Damonu. U toj sceni Amon je upotrijebio vrlo ukusnu kombinaciju violončela i glasovira, gdje su dva instrumenta tretirana potpuno ravnopravno u nastojanju da se poigraju emocijama. Svi ostali pokušaji, a naročito, sada već milijun puta odslušano, korištenje egzotična ženskog glasa (ovaj je put pjevala učiteljica joge Francesca Genco), toliko su otrcani da bi se prema njima mogao sastaviti mali priručnik Skladanje filmske glazbe za neznalice.
  
  Vrhunac pokušaja da se film inteligentno ozvuči je suprotstavljanje klasičnih glazbenih djela Amonovoj zvučnoj buci čija je jedina sastavnica intenzivni ritam. Klasična glazba – sada već službeno – u američkim glavama ocrtava inteligentne negativce, visoku klasu i bogataše, dakle, u ovom filmu svijet Elysiuma (pa i svih onih bogataša koji još uvijek žive na Zemlji, ali zapravo pripadaju Elysiumu, poput Johna Carlylea). S druge strane, snažno ritmična glazba, bez ikakvog razvoja, bez tema i stvarana s minimalnim znanjem o harmoniji (i nikakvim znanjem o polifoniji), predstavlja narod, potpuno zapušteni puk koji živi u kaosu, smradu i boleštinama i s kojime inteligentni i odvratni bogataši ne žele imati ništa.
  
  To je zanimljiv, ali očekivani razvoj situacije na američkom glazbeno-filmskom tlu... Jedino što preostaje je čekati novog Johna Williamsa da filmskoj glazbi vrati njezino dostojanstvo.
  
  © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 30. kolovoza 2013.

Piše:

Irena
Paulus