Glazba kojoj se ne vjeruje

Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju (The Mortal Instruments: City of Bones), red. Harald Zwart, sklad. Atli Örvarsson

• 
  
  Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju, još jedan film na temu demona i bića iz podzemnog svijeta kojima se suprotstavlja nježno djevojče, čak je i obećavao u smislu razonode pri kojoj nije potrebno mnogo razmišljati, premda je tema, nakon Sumraka, već prilično prožvakana. No film se razvukao, a radnja je prema kraju poprimila proporcije beskrajno duga i beskrajno besmislena sukoba ljudi, demona, vukodlaka i drugih sličnih bića, koji se protegnuo u nedogled. Zanimljivo je, međutim, da je autor filmske glazbe Atli Örvarsson, islandski skladatelj koji još uvijek nije sasvim poznat u širokim krugovima, ali se u posljednje vrijeme sve više probija u holivudske filmove s jačim budžetom. Njegova glazba ničim ne odskače od sličnih holivudskih uradaka. Pisana je po svim holivudskim pravilima, što znači da su tu prepoznatljivi harmonijski sljedovi, tipično oblikovanje melodije, postupci s instrumentacijom, efektima i svime ostalim koji nimalo ne iznenađuju...
  
  S druge strane, u filmu jednostavno nije moguće pronaći mjesto na kojemu je skladatelj na vidjelo iznio vlastitu dušu. A kada situacija tako stoji, nije teško doći do zaključka koji potvrđuje i malo googlanja po internetu: Örvarsson je dijete Hansa Zimmera i njegove firme Remote Control Productions koja revno traži perspektivne skladatelje i ubrzano ih pretvara u klonove njihovog oca Zimmera. No koliko je god posao te firme s jedne strane dobar, jer pruža mladima i perspektivnim skladateljima mogućnost da se okušaju u stvarnom svijetu filmskog biznisa te ih gura prema sve jačim filmskim projektima, s druge strane – zbog želje da se prvenstveno ugodi producentima i holivudskoj publici – ubija svaku kreativnost.
  
  Stoga pretpostavljam da je Örvarsson nakon završenog studija na Berkleyu imao što reći svojom glazbom, ali danas, na žalost, više nema. Njegova glazba jednaka je svim ostalim glazbama koje izlaze iz Zimmerove produkcije, tako da je, zapravo, bezlična i izrazito stereotipna – unatoč tematskom radu i unatoč pokušaju da se neke scene lajtmotivički obilježe. Čak i kada se čini da bi mogla nježno zapjevati – ona to ne radi, nego kopira uspješna glazbena rješenja iz drugih filmova (na primjer, Harry Potter mi prvi pada na um, premda je partitura Instrumentarija besmrtnika daleko od Williamsovih). Time svaki pokušaj da se glazbom ojača emocija postaje umjetna tvorevina koja bi trebala voditi gledatelja kroz film, ali kojoj se baš i ne vjeruje.
  
  S druge strane, kada smo kod copy/paste korištenja glazbe, ono je upleteno i u scenarij koji traži sviranje klasične glazbe (Jace Wayland, osim što ubija demone i vampire, odlično svira glasovir). No Sarabanda iz Goldberg varijacija Johanna Sebastiana Bacha dosad je već toliko puta upotrijebljena da se to čini već pomalo gadljivim. Kada je Goldberg varijacije slušao Hannibal Lecter, Sarabanda je bila daleko od tog statusa. Ali kako se Amerikanci teško odmiču od prvog uspjeha i kako u njemu traže svaki sljedeći, tako je Sarabanda danas kamen spoticanja za svakog poznavatelja klasične glazbe.
  
  Nešto je sretnija upotreba Prvog preludija u C-duru iz prvog sveska Dobro ugođenog glasovira – ali to je djelo i među ljubiteljima klasične glazbe pa i njezinim površnim poznavateljima toliko poznato i toliko puta odslušano, da je bilo samo pitanje vremena kada će ga filmaši otkriti. S nametnutim klišejima klasične glazbe u Instrumentariju smrtnika ide se tako daleko, da jedna od Örvarssonovih tema počinje jednako kao Debussyjeva Mjesečina (iz Bergamske suite) koja je služila za predstavljanje vampira u Sumraku, a svirana je i svirat će se u brojnim filmovima i prije i poslije ovoga.
  
  Toliko o glazbenom intelektualizmu nadnaravnih bića jer, ako je suditi po glazbenom odabiru, ona su prilično primitivna. Vrhunac narativne gluposti je scenarističko prozivanje Johanna Sebastiana Bacha "sjenolovcem" (lovcem na demone) koji je određenim tonovima (ono što Jace konkretno svira su terce izvedene iz harmonijskog sklopa Bachovog Preludija u C-duru) uspio pogoditi frekvenciju koja demonima izrazito smeta. A i ta je ideja iskopirana s drugog mjesta, pa se teško može nazvati idejom. Srećom, kod tinejdžera zaslijepljenih modernom tehnologijom sve prolazi. Barem zasad.
  
  © Irena Paulus. FILMOVI.hr, 14. rujna 2013.

Piše:

Irena
Paulus