Film Neilla Blomkampa nastavlja se na niz filmova koji su ovoga ljeta Zemlji previđali neslavnu propast i mračnu budućnost. Svojom kvalitetom prethodnici Elysiuma nisu se osobito proslavili, a tu ponajprije mislim na Zaborav (Oblivion) Josepha Kosinskoga i Zemlju: novi početak (After Earth) M. Nighta Shyamalana. Redatelj Distrikta 9 (2009), iako kreće s donekle sličnih pozicija kao njegovi prethodnici, ima sasvim drugačije preokupacije. Dok su radovi Kosinskoga i M. Night Shyamalana baratali konceptom negativnih, predatorski nastrojenih vanzemaljaca, a ekološki su im fetiši manje ili više izravno bili opravdanje za uništavanje Zemlje, Blomkamp nastoji svoj znanstveno-fantastični spektakl upakirati u pretenciozno ruho opore distopije s pesimističnim društvenim komentarom, koji se ne libi posredno referirati i na gledateljevu sadašnjicu. Stoga je Elysium na tragu njegova prethodnoga ostvarenja, kojim je skrenuo pozornost na sebe, samo što ovoga puta nije uspio opravdati očekivanja.
Film počiva na zanimljivoj premisi te se inicijalno na razini sadržaja autor donekle potrudio koncipirati ponešto originalniju priču koja nastoji povezati žanrovske koncepte s društvenim seciranjem. Blomkamp zamišlja svijet dvadeset i drugoga stoljeća kao izrazito prenapučeno mjesto koje su uništili pretjerano iskorištavanje zemljinih resursa, ekološka nebriga i globalno zatopljavanje te nekontroliran rast stanovništva. Time se nastavlja na trenutačno prevladavajuće teorije o mogućoj i izglednoj sudbini našega planeta, no čini to mnogo manje bombastično i propovjednički nego, primjerice, Roland Emmerich u 2012. (2009), koja je patila od prenatrpanosti jeftinom metaforikom i bezličnim političkim aluzijama.
Kao narativni okidač služi mu podjela na privilegirane i neprivilegirane. Pripadnici prve skupine mahom su bogati bijelci koji žive u Elizeju, svemirskoj stanici koju su ljudi izgradili kako bi osigurali ugodno stanište za odabrane i zaslužne. Elizej je sa svojim zelenilom, sterilnom uređenošću i stilom bogatih američkih predgrađa predmet žudnje siromašnih stanovnika Zemlje koji žive u nehumanim uvjetima i gotovo su svedeni na animalnu razinu.
Vizualno redatelj vješto kontrapunktira umivenu i bezbrižnu svakodnevicu svemirske postaje te krutu i prljavu stvarnost futurističkog Los Angelesa u kojem, znakovito, prevladava španjolski jezik. Za izvanzemaljski dio filma karakteristični su svijetli i blagi tonovi te smireno kadriranje, koje odaje lagodan i bezbrižan život dokonih bogataša, dok dinamičnija montaža i zagasitiji tonovi prevladavaju u kaotičnom urbanom kozmosu Los Angelesa, koji se pretvorio u ogroman slam kakvoga bi Fernando Meirelles samo poželjeti mogao. Pritom se autor ne zamara da gledateljima objasni kako je uopće uspjelo ljudima da izgrade i osposobe Elizej, no ionako smo navikli da u Hollywoodu, kada ne znaju kako bi nešto objasnili, to jednostavno zanemare. Scenarističke rupe u ovome se ostvarenju s neviđenom lakoćom zaobilaze jer su scenaristu očito predstavljale nesavladiv problem za zaokruživanje priče.
Na temelju suprotstavljanja dvaju specijalnih razina dolazimo do Blomkampove društvene parabole, koja, sudeći po njezinoj egzekuciji, nije odveć složena. Odnos Elizeja i Zemlje može se sagledati kao odnos razvijenih zemalja i trećega svijeta. Temeljno je to odnos gospodara i roba. Stanovnici Zemlje rade za dobrobit i užitak Elizejaca jer je sva prljava industrija, s krajnje izrabljivačkim i podcijenjujućim ponašanjem prema siromašnoj radnoj snazi, smještena na Zemlji. Zato ona postaje prazna točka, ono što se iz svemirske postaje ne vidi niti se želi vidjeti, isto kao što se i vlada Elizeja na podmukao i perfidan način rješava potencijalnih imigranata. Međutim, robovi su gospodaru potrebni kako bi im osigurali užitak, a robovima su potrebni gospodari i Elizej kako bi imali čemu stremiti, nadati se i mukotrpno raditi ne bi li jednoga dana dobili propusnicu u svijet koji se čini dalekim i neuhvatljivim. Taj, potencijalno najzanimljiviji segment odnosa u filmu, ostao je nedovoljno razrađen i tek ovlaš skiciran.
Drugi aspekt društvenoga komentara odnosi se na zdravstvenu zaštitu, goruće pitanja u državi koja u kojoj je film produciran. Djelo jasno naznačuje kako je zdravstvena zaštita temeljno pravo svih ljudi, a ne samo bogatih ili privilegiranih. Redatelj se zalaže za humane ideje, no ostavlja dojam prevelike doslovnosti i plošnih analogija, koje su iziskivale maštovitiju razradu i koncipiranje.
Akcijski prizori dobro su orkestrirani, no Elizej je narativno zbrkan. Maxova (Matt Damon) potraga na Zemlji, nastojanje Frey (Alice Braga) da kćeri spasi život, spletke ministrice Delacourt (Jodie Foster) i potjere sadističkoga tajnoga agenta Krugera (Sharlto Copley) narativni su rukavci koji su nezgrapno povezani u cjelinu. Uvodna sekvenca u kojoj se prikazuju isječci iz djetinjstva glavnih protagonista te kasnije analepse koje razmatraju isto razdoblje odišu prevelikom patetikom. Potka o tome kako se postaje junakom tako da se žrtvuje za dobrobit zajednice sladunjavo je izvedena. Scenarij je stoga trebalo dodatno razraditi, posebice likove koji su odveć papirnati, a samu priču o pojedincu kojemu je ostao svega nekoliko dana života te se baca u potragu za mogućim ozdravljenjem dinamizirati. Primjerice, zadnjih dvadesetak minuta film opasno gubi na ritmu pa je završnica razvučena. Ne pomaže niti preglumljena Jodie Foster u ulozi negativke – fašistički nastrojene ministrice obrane Elizeja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. rujna 2013.