U dvije dimenzije
Wolverine (The Wolverine), red. James Mangold
-
X-Men početak: Wolverine (2009) Gavina Hooda omogućio je producentima da održe na životu postojeću franšizu X-Men, ali i da se dodatno opare pokretanjem novog serijala koji bi trebao nositi najpopularniji mutant Wolverine u tumačenju Hugha Jackmana. Hood je, nakon ne osobito dobrih i zasluženo mu upućenih kritika, umalo Foxu upropastio novu zlatnu koku, no film je na svjetskim kinoblagajnama sasvim dobro prošao a da se producenti ne bi okušali u snimanju nastavka. On je sasvim generički i podosta neinventivno naslovljen Wolverine.Kada su se scenarističke mogućnosti junakova lutanja po američkim divljinama sasvim istrošile, trebalo je pronaći novu atraktivnu lokaciju. Odabir je pao na Japan pa su scenaristi Mark Bobmack i Scott Frank povezali američko bacanje atomskih bombi na Japan s tamošnjom popularnom kulturom – yakuzama, neonskim gradskim pejzažima, brzim vlakovima i inim atrakcijama kako bi potencijalnim gledateljima pokušali ponuditi dva sata nezahtjevne zabave.
Borba protiv dobrih i zlih mutanata ponovno je zadržana kao narativna okosnica, ali je prilagođena novom podneblju u koje je radnja smještena. Sve ostalo je, nažalost, ostalo isto, a to znači da naslovnoga junaka netko pokušava lišiti onoga po čemu je najpoznatiji – besmrtnosti, te je preuzeti na sebe, naravno, u zle svrhe. Pritom mutantica Viper (Svetlana Khodchenkova), koja ima zmijske osobine – kako fizički tako i moralno-etički, više djeluje kao porno fantazija redatelja, nego uvjerljivi negativac. Autori serijala o X-Menu nastojali su se uvijek potruditi da pozitivci dobiju upečatljivu protutežu. Međutim, Svetlana Khodchenkova utegnuta u uske kožne kostime i visoke potpetice više djeluje kao da je zalutala iz nekoga sado-mazo pornića u kojem će bičevima, lisicama i inim pomagalima kažnjavati ili dražiti svoje podanike nego što predstavlja živopisnu negativku. Lik Viper rodno je stereotipiziran karakter u kojem je žena izraženih tjelesnih atributa i uputnih moralnih kvaliteta izjednačena sa zmijom, što je samo jedan u nizu od scenarističkih neinventivnosti. Wolverine tako, jednim dijelom, pati od istih nedostataka kao i prethodnik mu, a oni su scenarističke naravi.
Priča filma sastoji se od četiri segmenta. Prvi otpada na prolog, koji se odvija negdje u sjevernoameričkim pustopoljinama, gdje upoznajemo Wolverinea, kojega muče sjećanja i košmari na prošli život, a svoju nesreću pokušava proživjeti izoliran od ljudi. Posrijedi je standardan element kojega su imali svi filmovi iz serijala pa tako i prethodnih ovoga naslova. Potom se radnja premješta u Japan. Nakon početnih upoznavanja kreće set bombastične akcije u kojem ima svačega – borbe mačevima, pucaljkama, strijelama i jedna vratolomna potjera na brzome vlaku. Središnji segment odvija se u Nagasakiju, u kojem se junak i njegova štićenica Mariko (Tao Okamoto) skrivaju i emocionalno zbližvaju. Posljednji dio uključuje narativni klimaks i konačni obračun, ponovno ispunjen eksplozivnom akcijom.
Takav raposred otkriva neke bitne činjenice o filmu. U prvom i trećem segmentu malo se toga događa, a u drugom i četvrtom previše se toga odvija. Primjerice, dio u Nagasakiju pun je praznoga hoda jer likovi, očekivano, nisu psihološki produbljeni pa njihov ladanjski život i prepričavanja priča o osobnim demonima gledateljima ne djeluje osobito zanimljivo. Stoga djelo počinje gubiti na ritmu te teško održava pažnju gledatelja. Redatelj James Mangold takvu scenarističku nekonciznost nije uspio razriješiti na valjan način pa cjelina Wolverinea djeluje kao nespretan pokušaj da se između akcijskih sekvenci ubace dramski dijelovi u kojima nema dovoljno drame niti emocija da bi se gledatelje moglo angažirati. Završnica također otkriva nespretno postavljanje priče koja ima brojne nepoznanice i zavrzlame, koje nisu na odgovarajući način razrađene i upletene u scenarij, tako da razrješenje djeluje zbrzano i neuvjerljivo. Na scenariju je trebalo još podosta raditi te ga brusiti da bi ga se dovelo na zadovoljavajuću razinu. Ovako je posrijedi kalkulantski posložen niz ključnih trenutaka koji bi trebali ostaviti privid promišljenosti i cjelovitosti koji u konačnici izostaje.
Izbor redatelja otkriva težnju da se zadovolje producentski prohtjevi nauštrb inovativnosti jer James Mangold uvijek je ostao na razini zanatlije kojemu se dodjeljuju komercijalno potencijalno uspješni projekti, no nikada oni od kojih bi se očekivalo da zadovolje visoke estetske kriterije (U 3:10 za Yumu, Identitet, Hod po rubu, Noć i dan). Jedini zanimljivo postavljen akcijski prizor potjera je na brzom vlaku, koji je sav u znaku 3D spektakularnosti, no to hrvatskim gledateljima ionako ništa ne znači jer se u ovdašnjim kinima film prikazuje u dvije dimenzije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. kolovoza 2013.
