Mješanac komedije i drame

60. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 13. - 27. srpnja 2013.: Simon Čudotvorac, red. Petar Orešković

• 
  
  Kada je na prošlom Festivalu igranog filma u Puli premijerno prikazan Slučajni prolaznik, prvi hrvatski film snimljen u 3D tehnologiji, njegov je redatelj i producent Jozo Patljak entuzijastički tvrdio kako će u nas snimanje filmova u 3D-u postati standardan postupak i da će na 60. Puli svi filmovi biti izvedeni u tri dimenzije. Patljakova se nadanja nisu obistinila, no u produkciji njegove kuće Alka film snimljen je, i u Puli premijerno prikazan, drugi hrvatski 3D film, Simon Čudotvorac (75 min, Hrvatska, 2013) po scenariju Ivana Vidaka i u režiji Petra Oreškovića, obojice dugometražnih debitanata.
  
  Mješanac komedije i drame donosi zgodu o neodgovornom Simonu (Sven Jakir) koji iz obiteljskog pogrebnog poduzeća ukrade tijelo majke svoje bivše drage, rokerice Mine (Jadranka Đokić), s namjerom da oživi pokojnicu i tako ponovno osvoji Mininu naklonost. U pothvatu mu, nevoljko regrutiran, pomaže najbolji prijatelj, mesar Jura (Dean Krivačić).
  
  Jedan od zapaženijih redatelja među mlađim snagama hrvatskoga filma što su posljednjih godina autorskom inventivnošću značajno oživjeli i osvježili domaću kratkometražnu produkciju, Orešković je svoju prepoznatljivu sklonost (stripovski karikaturalnoj) stilizaciji i (crnom) humoru, sve s dozom nadrealizma (Rođendan, 2012; Ustaj, Miro!, 2011; Otpadnici, 2008) unio i u dugi metar. Poput Matanićevih Majstora, Simon Čudotvorac poigrava se hrvatskom filmu dosad poprilično nepoznatim nijemofilmskim gegovima i slapstickom, a nezanemariv udio cjelokupnom tonu daju pozivanja na tradiciju naglašenog karikiranja tipičnog za srpsku kinematografiju, između ostaloga citiranu nastupom srpske glumice Jelisavete Seke Sablić čije se sviranje raštimana klavira izravno referira na njenu ulogu u kultnom klasiku jugoslavenske kinematografije Maratonci trče počasni krug (1982) Slobodana Šijana, a koji Simon priziva s još ponekom asocijacijom i parafrazom – uporabom prezimena Topalović, kostimografskim referencama, motivima obiteljskog pogrebništva, nadmetanja konkurentskih mesara (umjesto pogrebnika)...
  
  Mladenačka energija i svojevrsni lakonski ludizam nesumnjive su vrline Simona Čudotvorca, no stječe se dojam da su mu rečena obilježja podjednako i naškodila, odnosno da je možda baš zbog njih cjelina ostala rahlo povezanim nizom uglavnom nedovoljno istesanih epizoda, zamisli i dosjetki (recimo, posve je nejasno pitanje Simonova naslovna čudotvorstva), s razmjerno nezgrapno sljubljenim komičkim (Simonove pustolovine) i ozbiljnim (Minina nesretna obiteljska situacija) dijelovima priče.
  
  Što se 3D-a pak tiče, riječ je o uistinu prvorazrednim dometima i, bez pretjerivanja, o bitno kvalitetnijoj i smislenijoj uporabi te tehnologije negoli u, primjerice, Velikom Gatsbyju (The Great Gatsby, 2013) Baza Luhrmanna, da spomenemo svjež, bjelosvjetski, visokoproračunski, promidžbeno napuhan primjer s potpisom respektabilnog redatelja. Dok u tom holivudskom filmu 3D slika ne nudi više od postavljanja ravnih ploha po dubini prostora, a što ostavlja snažan dojam artificijelnosti i efekt jeftinog trika na razini (dječjih) slikovnica sa skočislikama, u našem Simonu (direktor fotografije je Darko Drinovac) riječ je doista o doživljaju voluminozne prostornosti koji doprinosi dojmljivosti i uvjerljivosti viđenoga, bez obzira na sve namjerne stilizacijske odmake od stvarnosti.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 30. srpnja 2013.
  

Piše:

Janko
Heidl