Nekonvencionalno i osvježavajuće

60. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 13. – 27. srpnja 2013.: Visoka modna napetost, red. Filip Šovagović

• 
  
  U svom drugom cjelovečernjem filmu što ga potpisuje kao scenarist i redatelj, a ovom prilikom i kao producent te kao autor odlične glazbe, Filip Šovagović, poznat(iji) i kao glumac, nastavlja kročiti osebujnim izražajnim putem koji je u sedmoj umjetnosti jasno predstavio mahom neshvaćenim cjelovečernjim prvijencem Pušća Bistra (2005), a kojim se autorski kreće i kao književnik, dramski pisac, novinar, kolumnist, kazališni, video i internetski redatelj.
  
  Kao što je Pušća Bistra bila apsurdistički pomaknut kolaž isječaka iz malomještanskog života u pitomom i lijepom krajoliku provincijske unutrašnjosti Hrvatske, Visoka modna napetost (100 min, Hrvatska, 2013) donosi gusto zbijene istrške iz života prelijepa mediteranskog otoka (direktor fotografije Mirko Pivčević; snimljeno fotoaparatom, na Hvaru) i njegova mjestašca s devedesetidevet stanovnika, kojemu nedostaje jedna nova duša da bude proglašen gradom i uhvati korak s globalnim trendovima, a za što se u svim silama zalaže „gradonačelnik bez grada“, preugodno popunjen i vazda uznojen, dobroćudno nervozan Pero Lumbarda (izvrsno karikiran Goran Navojec). No spomenuti pripovjedni motiv stjecanja gradskoga statusa nije više od narativne iluzije nefabularno osmišljena djela, uspjela mješanca komedije i meditacije koji svoje misli, teme i dileme uvelike izražava samom formom više sugestivnog nego čitljivog mozaika bizarno-začudnih humorno-anegdotalnih prizora, slika i zvukova od kojih se neki, poput malne ničim izazvane vožnje Pere Lumbarde vespom kroz neobičan tunel, snažno utiskuju u gledateljev doživljaj. Može li se precizno objasniti i raščlaniti zašto? Zasigurno da, no posrijedi je ponajprije dojmljivost iracionalnoga podrijetla i karaktera, odnosno plod autorova intuicijskog nadahnuća i njegova prepoznavanja magičnog trenutka koji u konačnici rezultira čarolijom filma.
  
  Naravno, recepcija uvelike ovisi o kompatibilnosti gledateljeva i autorova senzibiliteta, no ima li uopće slučajeva u kojima to nije tako, bez obzira na to što su za neke urednije i čitljivije, odnosno klasičnije forme filmskog izražavanja osmišljeni i usvojeni modeli utemeljena argumentiranja?
  
  Nakrcana pronicljivim zapažanjima o ljudskom ponašanju, o nerijetko nametnutim modelima ophođenja i društvenim strukturama kojima čovjek poslušno robuje, Visoka modna napetost sklonog će gledatelja učestalo tjerati na tihi cerek (onaj kome se naslov filma čini duhovitim, vrlo je vjerojatno na odgovarajućoj valnoj duljini Šovagovićeva humora), ali i probuditi neodređeni (veltšmercovski?) osjećaj zamišljanja nad životom i smislom.
  
  Tek radi ilustrativnog približavanja za one koji film još nisu vidjeli, spomenimo neka redateljska imena na čija djela asocira Šovagovićev organizirano-neorganiziran, osvježavajuće i uzbudljivo nekonvencionalan film: Federico Fellini, Wes Anderson, Sergej Ejzenštejn, Martin Scorsese, Charlie Kaufman, Jean-Luc Godard. I citirajmo tri rečenice koje poprilično govore o filmu u kojem se nalaze: „Moje su mane zapravo moje vrline.“; „Načelniče, ne mogu da odredim je li san il' java.“; „Imali smo problem u komunikaciji sve dok nije izgubila dar komunikacije – otad komuniciramo kao nikad.“
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 30. srpnja 2013.

Piše:

Janko
Heidl