Kada se franšiza Pirati s Kariba istrošila u nekoliko nastavaka, producentski štancer Jerry Bruckheimer i producentska kompanija Walt Disney morali su pronaći novi način da publiku masovno privuku u kinodvorane. Pirati su bili nadahnuti atrakcijom iz Disneyjeva tematskoga zabavnoga parka, a Usamljeni osvetnik materijal crpi iz bogate riznice priča o maskiranom bivšem teksaškom rendžeru i njegovom indijanskom prijatelju Tontu, koji nastoje očuvati mir i pravdu na Divljem zapadu. Stoga se priča činila idealnom za pokretanje novoga uspješnoga serijala. Spomenti su likovi u američkoj kulturi s vremenom stekli, od prvoga pojavljivanja na radiju 1933. godine, status kultnih ikona te su se potom širili i u druge medije – televiziju, strip te igrani film. U posljednjih je nekoliko desetljeća splasnulo zanimanje za njih pa se samo čekalo kada će ih Hollywood nanovo otkriti u njihovom potencijalu te svom nastojanju da reciklira poneku staru ideju i na njoj pokuša opet zaraditi. Tim više što ovo ostvarenje ulazi u trend filmova o maskiranima ili/i superjunacima, kojih se u posljednjih petnaestak godina ne možemo osloboditi.
Ako pobliže pogledamo, iza ove visokobudžetne estravagance stoji ista ekipa koja je osmislila Pirate s Kariba. Osim Brukcheimera na producentskom mjestu, film je režirao Gore Verbinski, a priču i scenarij potpisuju Ted Elliott, Terry Rossio i Justin Haythe. Johnny Depp također, krajnje nenadahnuto, ponavlja ulogu Jacka Sperrowa, koji je od pirata preobražen u ekscentričnog Indijanca, ali s gotovo istim manirama i metodama tako da ostavlja dojam da se silno dosađuje tijekom glumačkoga nastupa. Nakon što napunite pedesetu godinu, odabir ovakvih uloga djeluje kao nepotrebna samoparodija.
Problem s filmom jednim dijelom počiva na činjenici da je posrijedi očito kalkulantski projekt koji vam nastoji ponovno prodati istu priču, ali smještenu u drugo podneblje. Međutim, Pirati su zbog Deppova nastupa još uvijek imali određenu dozu šarma koja u Usamljenom osvetniku sasvim izostaje pa film vrlo jasno pokazuje svoje kalkulantske šavove. Dopadljivi junaci, velika doza infantilizma, red akcije, humora i emocija, formula su koja se filmom provlači, a sve ostalo – u rasponu od priče do likova, postoji tek kao puki vezivni element između niza pustolovnih vratolomija na kojima djelo počiva. Riječ je o evidentno skupoj i glomaznoj produkciji, no ako zagrebete ispod raskošnoga plašta naići ćete na scenarističku i redateljsku neinventivnost, koju poveliki budžet ne uspijeva prikriti.
Film se otvara u zabavnom parku. Dječak susreće ostarjeloga Tonta koji mu iznosi priču o pustolovini većoj od života koja se odvijala u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća u Teksasu, a vezana je uz izgradnju željeznice. Već takav okvir priče, sasvim nenamjerno, ostavlja dojam tematske atrakcije iz zabavnoga parka. Usamljeni osvetnik tako bi mogao biti prvim ostvarenjem u kojem se jasno brišu granice između zabavnoga parka i filmskoga medija. Očito za suvremene filmske spekatakle postoje samo dvije alternative ako žele ići ukorak s publikom – da se primaknu videoigrama ili da napadno kopiraju obrasce karakteristične za tematske parkove. U svojoj infantilnosti, film Verbinskoga gledatelja stavlja u sasvim pasivan položaj u kojem se ne zahtijeva nikakav intelektualni angažman niti procesuiranje odgledanoga. Kao što dječak u okvirnoj naraciji sa svojim kikirikijem šeće zabavnim parkom tako i gledatelj s kokicama u kinodvorani dobiva određenu vrstu šetnje atrakcijama Divljega zapada, koji se nikada nije činio toliko bezličnim.
Navedenome pridonosi i činenica da Brukckheimerov projekt djeluje umjetno jer fimske čarolije nema, a kad se ona u potpunosti izgubi sve što ostaje puke su kulise u kojima glumci neuspješno pokušavaju oživjeti likove. Za manjak nadahnuća ne možete ih kriviti jer da ste primorani izgovarati takve dijaloge, ni vi se ne biste bolje snašli. Scenarij je sklepan tek da bi se moglo reći da polusuvisla priča postostoji, no likovi su papirnati i banalni, a posebice neupečatljivi su negativci.
Verbinski film režira poprilično rutinski, kao da niti sam nije osobito zainteresiran za materijal koji ima u rukama. Standardni inventar Divljega zapada povezan je nizom akcijskih prizora, u kojima je naglasak na grancioznosti i dinamiznu, inače poznatom iz Brucheimerovih proizvoda. Redatelj akcijskim prizorima pristupa kao da je zarobljen u nekoj od egzotičnih priča snimljenih osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su mogli funkcionirati serijali poput Indiane Jonesa i Lova na zeleni dijamant. Svaki put kada pokuša biti dopadljiv, nastojeći unijeti dozu humora u cjelina, rezultat mu promakne pa je Usamljeni osvetnik nenamjerno neduhovito ostvarenje. Pritom valja spomenuti da nepotrebno traje sto i pedeset minuta. Infantilne pustolovine današnjoj publici djeluju odveć umjetno. Završni obračun, odnosno potjera vlakom u svojoj je naivnosti toliko djetinjasta da vam postaje neugodno zbog ekipe koja je radila film.
Usamljeni osvetnik prebučan je spektakl, predugačkih akcijskih prizora lišenih suspensea, s lošim scenarijem i neusredotočenom režijom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. kolovoza 2013.
