Majstori iluzije sazdani su na robinhudovskom motivu. Četvotica mađioničara, različitih pozadina i metodologija – Jack Wilder (Dave Franco), J. Daniel Atlas (Jesse Eisenberg), Merrit McKinney (Woody Harrelson) i Henley Reeves (Isla Fisher) povezani su na misteriozan i njima nepoznat način kako bi izveli tri složena trika. Ona su povezana s trima poslovnim subjektima – bankom, osiguravajućom tvrtkom i kompanijom koja se bavi proizvodnjom artikala od željeza, a koji su svoje imovinsko stanje izgradili na prikrivenom pljačkanju običnih ljudi. Stoga redatelj Louis Leterrier i niz njegovih scenarista (Ed Solomon, Boaz Yakin, Ewdard Ricourt) svoje mađioničare, koji su prikriveni pljačkaši, postavljaju kao naoko bahate polunegativce, koji će se u konačnici ipak pokazati kao vrli pozitivci. Borili su se za ispravnu stvar, a da pritom sebi nisu uzeli ništa od ukradenog. Koncept globalne gospodarske krize tako je iskorišten kao provodan scenaristički motiv kojim autori golicaju gledatelje te prstom upiru u kapitalistički sustav koji bezobzirno melje egzistencije prosječnih ljudi u potrazi na novim izvorima profita. Nije mi cilj moralizirati, no Majstori iluzije punokrvan su eskapistički proizvod koji je iznikao iz jednog takvoga sustava pa pomodna čaprkanja po kapitalizmu i surovim bankama ovdje djeluju neprikladno i gotovo licemjerno. Tim više što vam je od početka jasno, a u završnici dodatno istaknuto, kako film ima ambicije da bude uvodni dio buduće i potencijalno dugovječne franšize u kojoj će glavna četvorka nastaviti sa svojim humanitarnim radom, vjerojatno tražeći nove negativce u potrazi za ispravljanjem nepravdi.
Iako Leterrierovi mađioničari nisu superjunaci, to je samo površinski sloj jer kada dublje zagrebete u samo djelo shvatite kako ono u potpunosti preuzima koncept filmova o superjunacima. Iako protagonisti nemaju nadnaravna svojstva i moći poput Supermana, Spidermana ili Hulka, trikovi kojima se služe nadomjestak su za čarobne moći pa su po tome mnogo bliži Batmanu, nego netom spomenutim likovima. A probem je u tome što nas film nikako nije uspio natjerati da povjerujemo u inicijalnu ambivalenciju njegovih protagonista, koji su odveć simpatični i zapravo dobrodušni da ne bi u konačnici ispali potpuni pozitivci. Štoviše, u epilogu ostvarenja dobivaju moralno odrješenje, što ih promeće u ultimativne (super)junake, čiji je cilj da za narod utjelove nadu i vjeru u bolju, ljepšu i pravedniju sutrašnjicu.
Scenaristička trojka nastojala je postaviti poprilično razvedenu fabulu, na kojoj bi im opasno pozavidio i Christopher Nolan, s nizom misterija, vratolomnih obrata, pogibanja i ponovnoga oživljanja. Stoga film gledateljima nastoji ponuditi dvije vrste atrakcija – jedna je scenarističke prirode, a druga je akcijske. Iako su priču nastojali pažljivo posložiti, ona ima niz neuvjerljivosti i nedorađenosti, kao i narativnih rukavaca te likova koji su puki dramaturški viškovi. Potonje se odnosi na lik Interpolove agentice Alme Dray (Mélanie Laurent), koji po zaplet nije osobito bitan. Povremeno je njezina pojava korištena za pokušaj postizanja lažne intrige i napetosti (neprestano se nameće pitanje na čijoj je strani), a mnogo više kako bi se mogla razviti romantična priča između nje i scenaristički bezličnoga FBI-eva agenta Dylana Rhodesa (Mark Ruffalo). Iako, ponovno scenaristički gledano, taj je podzaplet sasvim suvišan i ne vodi nikuda. Time i sama priča gubi na konciznosti pa povremeno imate dojam da je određeni broj likova unesen u nju samo da bi se mogla angažirati impresivna ansambl glumačka postava jer se uz navedene glumce u filmu pojavljuju i Michael Caine, Morgan Freeman te raper Common. Likovi su nažalost nedovoljno profilirani pa je glumačka postava mahom ostala neiskorištena.
Priča o uličnim mađioničarima koji iznenada postaju vrlo sofisticiranim pljačkašima jednostavno ne drži vodu, posebice u trenucima kada Thaddeus Bradley (Morgan Freeman) razotkriva njihove trikove. Vrhunac pretjerivanja su lažna smrt Jacka Wildera i insceniranje događaja na mostu. Možda u ovoj vrsti filma suvisla i uvjerljiva priča nije najvažniji element u cjelini jer se u Hollywoodu ionako nikada nisu pretjerano držali logike. Recimo da čak uspijete zažmirite na jedno oko, jer film na trenutke može biti vrlo zabavan, razočaravajuća završnica vratit će vas na taj temeljni problem. Razotkrivanje enigme u konačnici poprilično je nespretno, da ne kažem traljavo razrješeno, s nepotrebnim romantičnim akcentima koji bespotrebno unose sentimentalne note u film. Problem je sadržan, dakle, u činjenici da što se više upoznajte s nepoznanicama, to su one sve manje uvjerljive i zanimljive.
Što se tiče akcijskoga segmenta filma, Louis Leterrier (Transporter 2, Sudar titana, Nevjerojatni Hulk) pokušava masovne scene i potjere inscenirati što grandioznije s nizom dinamičnih vožnji, koje nalikuju na televizijski prijenos dodjele Oscara ili otvaranja olimpijskih igara. Međutim, sudeći prema njegovim prethodnim projektima, on je uvijek bio, i vjerojatno će ostati, u zadnjoj ligi korporacijskih redatelja, čiji je primarni zadatak da bespogovorno ostvare producentske vizije i prohtjeve. Sve djeluje raskošno i velebno, no krajnje prazno. Povremeno se gledatelj zapita nisu li producenti, uz sav taj silni budžet, mogli uposliti i sposobnijeg montažera koji bi konciznije i preciznije posložio akcijske prizore te olakšao njihovo praćenje. Majstori iluzije imali su potencijala, koji je nažalost ostao upropašten.
© Dejan Durić, FILMOV.hr, 20. srpnja 2013.
