Ovogodišnji Fantastic Zagreb Film Festival prikazao je pregršt zanimljivih, novih i klasičnih filmova u kojima su gledatelji mogli uživati u projekcijama pod zvijezdama u otvorenom ljetnom kinu Tuškanac. Jedan od tih filmova je Stoker (2013), južnokorejskog redatelja Chan-wooka Parka, poznatog po osvetničkoj trilogiji iz koje je pažnju međunarodne kritike i publike posebno zaslužio Oldboy (2003), gotovo nadrealna priča o osveti, incestu i iskupljenju, prepuna inventivnih vizualnih i dramaturških rješenja (Spike Lee upravo sprema holivudski remake). Stoker je Parkov holivudski prvijenac, gotička bajka prepuna referenci i aluzija na opus velikana svjetske kinematografije Alfreda Hitchcocka sa specifičnom pažnjom posvećenom remek-djelu Sjena sumnje (Shadow of a doubt, 1943). Mia Wasikowska glumački sjaji kao India Stoker, osamnaestogodišnja djevoka koja tuguje za ocem, nedavno preminulim u automobilskoj nesreći. Njezina majka Evelyn (Nicole Kidman) s druge strane kao da je oslobođena smrću supruga naročito nakon pojave njegovog misterioznog brata, ujaka Charliea (Matthew Goode). Ujak Charlie očita je posveta istoimenom liku iz Sjene sumnje kojeg je maestralno odigrao Joseph Cotten.
Scenarij za film napisao je Wentworth Miller, glumac poznat po ulozi u seriji Zakon braće (Prison Break, 2005–2009), nadahnut opusom „majstora napetosti“. Park je u intervjuima izjavljivao kako je morao donekle očistiti Millerov scenarij od prevelikog broja hičkokovskih motiva i posveta. Njegov Stoker većinom se odvija na imanju obitelji Stoker u maniri jednostavne, zatvorene obiteljske drame oko koje redatelj plete svoje specifične redateljske motive i pokušava ispuniti film vlastitim opsesijama i postupcima. No film otkriva poteškoće s kojima se Park susreo prešavši iz matične južnokorejske kinematografije u svijet Hollywooda, velikih studija i glumačkih zvijezda. Redatelj pokušava transportirati svoju razrađenu estetiku u američki okruženje, ali u procesu adaptacije na novu sredinu gubi ponešto od svježine i hrabrosti prisutne u svojim južnokorejskim filmovima. Također jedan su od problema filma rastrzanost i oscilacije glumačkih izvedbi, ali Park ipak uspijeva zaokružiti Stoker histeričnim i maestralnim raspletom koji pokazuje koliko se skrivenog potencijala krije u njegovom radu.
Drugi film o kojem ću pisati je Samo bog prašta (Only God Forgives, 2013), premijerno prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Radi se o djelu u kojem se isprepliću spiritualno, magično i stvarno stvarajući hipnotički svijet raskošnog vizualnog prosedea. Samo bog prašta nastavak je suradnje redatelja Nicolasa Winding Refna i glumca Ryana Goslinga nakon kritički hvaljenog i komercijalno uspješnog filma Vožnja (Drive, 2011). Smješten u tajlandsko podzemlje film prati Juliana (Ryan Gosling), voditelja boksačkog kluba koji zapravo služi kao paravan za obiteljski narko-biznis. Nakon što mu ubiju brata u Bangkok dolazi Julianova majka Crystal (u sjanoj izvedbi Kristin Scott Thomas) i naređuje Julianu da osveti brata. Ono što slijedi je kaleidoskopska, halucinantna vizija nasilja i redateljeva gotovo pornografskog, voajerističnog pristupa krvavim događajima što se odvijaju pred gledateljevim očima. Samo bog prašta film je s izrazito malo dijaloga i moćnom, wagnerijanskom glazbenom podlogom koji s jedne strane izaziva mučninu grotesknim nasiljem dok s druge očarava stilističkom briljantnošću predstavljajući pravu audiovizualnu gozbu ispunjenu inventivnim i rafiniranim redateljskim rješenjima te kricima likova podvrgnutim stravičnoj torturi. Samo bog prašta nije bez slabosti, no radi se o šizmatičnom djelu koje kroz umjetnost istražuje nasilje što se krije duboko u ljudskim bićima, penetrirajući u podsvijest čovječjeg duha u potrazi za iskonskim nagonima i ubilačkim instinktima čija se manifestacija razotkriva kao jedna od osnovnih komponenti stvorenja zvanog homo sapiens. Nicolas Winding Refn i ovim se filmom pokazuje kao kompleksan i zanimljiv redatelj od kojeg gledatelji mogu očekivati iznenađujuća i kontroverzna umjetnička ostvarenja.
Uz ova dva premijerna naslova Fantastic film festival prikazao je panoptikum filmova u širokom dijapazonu različitog, pomaknutog i drugačijeg – od dokumentarca o Stanleyu Kubricku Soba 237 (Room 237, 2012) Rodneyja Aschera koji stiliziranim filmskim postupcima istražuje i pokušava interpretirati djelo tog misterioznog velikana filmske umjetnosti koncentrirajući se na film Isijavanje (Shining, 1980), preko klasičnog remek-djela kao što je Rosemaryna beba (Rosemary's baby, 1968) Romana Polanskog sa Johnom Cassavetesom i Miom Farrow te kultnog klasika Zeleno sunce (Soylent Green, 1973) Richarda Fleischera sa Charltonom Hestonom u glavnoj ulozi sve do legendarne danske serije Kraljevstvo (Riget,1994) Larsa von Triera ili kazahstanske bajke redatelja Akhata Ibrayeva Knjiga legendi (Book of Legends: Mysterious Forest, 2012). Ljubitelji drukčije filmske umjetnosti imali su u čemu uživati u drugom izdanju – ne računamo li nulto iz 2011. – Fantastic film festivala i možemo se samo nadati kako će se ovo zanimljivo filmsko događanje nastaviti i u ljetima što dolaze.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 7. srpnja 2013.
