Steven Soderbergh nam je prije nekoliko godina u svojoj Zarazi (Contagion, 2011) dao niz lekcija o održavanju osobne higijene, ali u tih su nekoliko godina virusi opasno evoluirali pa nam, čini se, nikakvo pranje ruku ili korištenje zaštitnih maski više ne može pomoći. Navedeno je sasvim u skladu s obzirom na trenutačno prevladavajuće holivudske preokupacije uništavanja našega planeta svim raspoloživim i neraspoloživim sredstvima. U Hollywoodu valjda misle kako gledateljima nisu dovoljne njihove svakodnevne egzistencije i problemi pa ih pokušavaju dodatno anksionizirati raznoraznim apokaliptičnim scenarijima.
Početna ideja gotovo je ekološki istovjetna onoj u negledljivoj Zemlji: Novom početku M. Nighta Shyamalana – nebriga oko prirode i okoliša te pretjerana opterećenost ekosustava ovoga puta nisu doveli do radikalnih posljedica, ali su stvorili novu vrstu virusa koji ljude pretvara niti manje niti više nego u – zombije. Ako ste odveć nadobudni, možda možete pokušati pronaći određenu simboliku u Forsterovom virusu i zombijima, no meni se čini da je ovdje nema jer ovo jednostavno nije film Christophera Nolana, koji bi valjda i u njima vidio frojdovske falusne simbole. Virus jednostavno i doslovno ljude pretvara u nasilne žive mrtvace koji napadaju sve što se oko njih kreće, tako da ne morate očekivati da će se odnekud pojaviti Nicholas Hoult u svom glam zombijevskom izdanju te se zaljubiti u neku živu ljepoticu. No, ionako umjesto njega imamo Brada Pitta koji je pozvan da, uz sve nedaće koje će uslijediti, spasi svijet.
Svjetski rat Z, za razliku od ostalih ovogodišnjih filmskih katastrofa – u umjetničkom i (polu)žanrovskom smislu – punokrvni je film katastrofe bez prava sretna zavšetka, ali s naznakama nade za budućnost jer bi ostaviti gledatelje bez imalo pozitivnih elemenata bilo odveć riskantno. Ostvarenje Marca Forstera (Monster’s Ball, Zrno utjehe) mnogo je bliže 28 dana kasnije (28 Days Later..., 2002) Dannyja Boylea, nego ranije spomenutom Soderbergovu djelu. Međutim, Boyle je imao dobar osjećaj za napetost, a njegov je film imao komoran ugođaj. Svjetski rat Z stoga je više u skladu s konceptom holivudskoga spektakla, što njegov bombastičan naslov sugerira kao i inscenacija epskih totala pomahnitalih zombija koji pustoše svjetske prijestolnice.
Kada pak pobliže razmotrite priču, shvatite da je prilično tanašna. Brad Pitt glumi umirovljenog agenta Ujedinjenih naroda Gerryja Lanea, koji u zamjenu za zaštitu svoje obitelji treba pomoći onome što je od američke vlade ostalo da pronađu izvorište virusa pa u skladu s time i moguće rješenje pandemije. Potraga se pokazuje besmislenom jer pokušati pronaći uzroke i posljedice izgubilo je svaki smisao dok se postojeća civilizacija urušava pred njihovim očima. Nerazrađenost priče znak je da je autorima mnogo važnije da postave tek fabularne konture koje će im omogućiti insenacije masovnih katastrofičnih prizora i izmjene različitih lokacija u rasponu od Sjeverne Amerike, preko Dalekog i Bliskog Istoka, do Europe.
Prizori masovne epidemije u Philadelphiji solidno su postavljeni, no otrkivaju kako Forster, barem što se tiče akcijskoga i pustovnoga segmenta, nije osobito inovativan redatelj, koji se mahom bori kako da pregledno, ali ipak spektakularno ocrta histeriju koja je zavladala. Spomenuto mu ne bi trebalo pretjerano uzeti za zlo jer iako akcijski prizori – primjerice napad zombija na Jeruzalem i rušenje zrakoplova Belarus Airlinesa, djeluju podosta rutinski, ipak se u toj konvencionalnosti izbjegava naporna poetika videoigara, koja danas prevladava u holivudskim blockbusterima.
Najveći nedostatci uočljivi su u prilično površnu scenariju Matthewa Micheala Carnahana, Drewa Goddarda i Damona Lindelofa. Likovi su tek skicirani, ne osobito zanimljivi i živopisni te svedeni na puke aktante nužne za odvijanje narativne progresija. Navedenom treba pridodati i niz logičkih propusta i neuvjerljivosti. Svjestan sam činjenice kako je traženje logike i suvislosti u visokobudžetnim spektaklima katkada uzaludan posao, no kada se u tolikoj mjeri potcjenjuje inteligencija gledatelja onda je to nemoguće ignorirati. Primjerice, u filadelfijskom segmentu filma ostaje nerazjašnjeno kako je dječak Thomas uspio preživjeti napada zombija koji su sredili njegovu obitelj. Kako su Gerry Lane i njegova suputnica, izraelska vojnikinja Segan (Daniella Kertesz) uspjeli jedini preživjeti pad zrakoplova? Na koji se način uopće zombi uspio potkrasti u avionu jer je napadati počeo tek tijekom leta? U slučaju zrakoplovne nesreće sasvim je očito da su scenaristi namjerno žrtvovali logičnost i uvjerljivost nauštrb akcionosti i spektakularnosti. Nehotično samoubojstvo znanstvenika u korejskom segmentu filma scenaristiški je toliko traljavo izvedeno da gledatelja jednostavno ostavlja u čuđenju.
Forster na trenutke i sporadično uspijeva postići napetost, a film u svom gotovo dvosatnom trajanju nema praznoga hoda, iako je, kako sam već rekao, priča poprilično plitka i jednostavna. Svjetski rat Z nezahtjevnim će gledateljima vjerojatno biti gledljivo ostvarenje za večernje opuštanje, dok će one zahtijevnije odbiti generičnost cjeline i scenaristička šlampavost.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. srpnja 2013.
