S Čovjekom od čelika Zacka Snydera trend filmova o superjunacima, odnosno ekranizacije raznoga kultnoga stripovskog blaga učinile su svoj potpuni krug. Iako se Christopher Nolan, ovoga puta u scenarističkoj i producentskoj ulozi, zajedno sa scenaristom Davidom S. Goyerom, nadao revitalizaciji franšize o Supermanu na isti način kako je navedeno postigao s batmanovskom trilogijom, cijela se situacija pretvorila u vlastitu parodiju. Nolan i Goyer su s posljednjim serijalom o Batmanu istodobno pokušali raskošnom produkcijom i eksplozivnom akcijom biti prijemčivi široj publici, ali ponuditi i scenaristički razrađeniju priču te psihologiju likova, premda je sve ostalo na razini pretencioznih spektakala koji su u konačnici bili kompleksni koliko i sladunjave pjesme Celine Dion. Međutim, Nolan je, iako cijepljen od narativne konciznosti, ako ništa drugo, vješt zanatlija, koji dobro uspijeva prekriti vlastite nedostatke, što nije slučaj sa Snyderom. Dok je Nolan u Batmanu prekopavao po vlastitim populariziranim psihoanalitičkim fetišima, u Čovjeku od čelika cjela je situacija dobila prizvuk religijske, kršćanske parabole, iako nije ostala imuna niti na učitavanje pojedinih frojdovskih postavki.
Clark Kent, odnosno Kal-El (Henry Cavill) tako postaje kristolika figura pa nije nimalo slučajno što su mu u vrijeme najveće krize u filmu upravo trideset i tri godine. Njegov otac Jor-El (Russell Crowe) veliki je znanstveni um i bog otac, koji žrtvuje vlastita sina za bolju budućnost, šalje ga u novi svijet pun iskušenja kako bi u konačnici i on sam došao u situaciju da se žrtvuje za dobrobit drugih. Objašnjava to i sam Clark u situaciji kada se mora predati sadističkom generalu Zodu (Michael Shannon) kako bi ovaj poštedio Zemlju od istrebljenja. No, dvoji naš junak, ne samo hoće li Zod poštovati dogovor, nego hoće li i ljudi shvatiti njegovu žrtvu.
Goyer i Snyder, međutim, ne staju jer ih sada više ništa ne može zaustaviti u alegorizmu pa se odlučuju pozabaviti i znanošću te njezinim, čini se u njihovu tumačenju, stranputicama. Kal je prva beba nakon niza stoljeća rođena na Kriptonu prirodnim putem pa su umjetna oplodnja i rađanje predstavljeni kao čimbenici koji su dobrim dijelom doveli do dekadencije planeta i civilizacije. Kriptonci su preveliki naglasak stavili na znanost i napredak, a zanemarili su tradicionalne načine života, čime su izgubili ono što je najbitnije – vlasititu humanost. Kal također u svojim genima nosi Kodeks – dakle svojevrsnu Bibliju, božansku objavu, koju treba čuvati kao viši zakon, izvor života i kulture jedne vrste. Rasprava o evoluciji između Faore-Ul (Antje Traue) i Kala posebice je urnebesna. Zodova svita, proizlazi, evolucijski je naprednija jer su lišeni moralnoga integriteta te su imuni na emocije i suosjećanje, čime ne prezaju ni od čega kako bi održali svoju vrstu na životu. Znakovito je kako evolucionističke ideje upravo promiču negativni likovi.
Na Zemlji Kal postaje Clark, ali i dalje funkcionira kao kristolika figura. Njegovi mu roditelji, u sablasnim tumačenjima Kevina Costnera i Diane Lane, govore kako je pred njim svijetla budućnost nakon patnji u djetinjstvu – on će drugima donositi nadu, što je temeljni koncept stripovskih superjunaka. Gotovo istu repliku izgovara i baka Petera Parkera (Tobey Maguire) u Spider-Manu (2002) Sama Raimija. Takvu ulogu bodriteljice u Čovjeku od čelika preuzima majka Martha Kent, koju Diane Lane dobrim dijelom pokušava glumiti u maniri vjerske fanatkinje pa tijekom filma izgleda kao da se opasno predozirala zaista opakim halucinogenima.
Nije teško uvidjeti kako se u djelu sve vrti oko zaštitničkih i dobrih, udvojenih očinskih figura – i Jonathan Kent i Jor-El mogu se shvatiti kao frojdističke projekcija svemoćnih, idealiziranih očeva ranoga djetinjstva, uostalom, oba su svoju superiornost, napose moralnu, iskazala žrtvujući vlastiti život za druga stvorenja, makar to bili i kućni ljubimci. To su oni očevi od kojih nesigurni pojedinci očekuju da će ih spasiti nezavidnih životnih situacija, iz čega je Freud isčitao začetke monoteističke religije kao povratka na infantilnu, prededipsku razinu. Svemoćni otac ranoga djetinjstva tek je zametak ideje o bogu-spasitelju, kakve je traumatizirani Kal/Kent duboko introjicirao. Stoga Snyderov i Goyerov protagonist, u najblažem slučaju, boluje od opakih infantilnih kompleksa i grandioznoga poimanja sebe samog. Ne samo kroz ideju da treba širiti nadu, nego su autori navedeno poprilično jasno upakirali u bljutave američke patriotske ideje. Spomenuto ne začuđuje jer je još u Supermanu II (1980) Richarda Lestera, na pitanje zašto se bori, naslovni junak odgovorio da brani američki način života, što je bilo u ideološko-kulturnom dosluhu s onovremenim reganizmom. Osuvremenjena inačica branjenja američkoga načina života zamjetna je i u ovome ostvarenju. Kako sam Clark, bez trunka ironije, kaže američkom generalu u završnici filma – neću se boriti protiv američkih interesa jer sam odrastao u Kansasu i koliko više od toga mogu biti Amerikanac?
Isprepletene ideje koje se ostvarenjem provlače u svojim simplificiranim inačicama rezultirale su neprobavljivim kičem i papazjanijom nagore vrste, kojoj svakako nisu od pomoći bili neusredotočen scenarij te Snyderova režija, ako se to režijom uopće može nazvati. Film je narativno nekoncizan i nefokusiran. Radnja započinje na propadajućem Kriptonu čije sekvence Snyder režira suptilnošću videoigre sa svim onim popratnim animacijskim kičem poznatim iz njegovih ranijih naslova poput 300 (2006). Gledatelj ima dojam da gleda animirani film u kojem se neobjašnjivo spajaju predhistorijski segmenti čovječanstva s tehnološki naprednom civilizacijom. Nakon toga radnja seli na Zemlju gdje balansira između dvaju vremenskih modusa. Jedan otpada na narativnu sadašnjost u kojoj mladi Clark pokušava odgonetnuti svoje porijeklo. Drugi je vezan uz narativnu prošlost, odnosno junakovo djetinjstvo, u kojem se razmatra odrastanje upakirano u sentimentalni mit o dobrim roditeljima i nerazumijevanju okoline. U potonjem segmentu gledatelji se naprosto utapaju u nepodnošljivim bujicama patosa i sentimentalizma, do same granice izdržljivosti. Primjerice, prizor u kojem Clark zemaljskom ocu izjavljuje da bi se i dalje samo želio pretvarati da mu je sin, a ovaj mu patetično odgovara kako on i jest njegov sin te će uvijek biti, toliko je bljutava da izaziva mučninu. Kriptonske sekvence, balansiranje između prošlosti i sadašnjosti, prošaranost bizarnim akcijskim sekvencama, prizori koji se odvijaju u psihi protagonista – sve je to rezultiralo rijetko viđenim dramaturškim kaosom pa se pitate je li ovaj film uopće imao montažera.
Nije naodmet spomenuti niti da Čovjek od čelika traje gotovo dva i pol sata, a za navedenu minutažu nema dovoljno štofa u priči. Akcijska sekvenca u Kansasu trenutak je kada djelo počinje graničiti sa žanrom filma katastrofe – tolika i besmislena količina razaranja dugo vremena nije viđena na velikom platnu, međutim, ubrzo se otkriva kako je to tek početak. Posljednjih pedesetak minuta uratka u potpunosti se pretvaraju u film katastrofe, a Snyder, bez imalo redateljske samokontrole, na sve moguće načine pokušava uništiti New York. Ti su akcijski prizori ponovno režirani suptilnošću najgore videoigre, koja vrijeđa sve raspoložive osjete i inteligenciju gledatelja, dok specijalni efekti, odnosno, posebice nemaštovita animacija ne bi prošli ni početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Ekspresivni montažni rezovi, silna zumiranja, histerične vožnje ostavljaju nepotrebno kaotičan dojam te im je jedini cilj da zagluše sve raspoložive i neraspoložive osjete gledatelja. Kada napokon mislite da je gotovo ispostavlja se da nije gotovo: slijedi konačni obračun Kala i Zoda koji ponavlja rušilački pohod. Ne preostaje vam drugo nego da zatvorite oči i začepite uši kako biste izbjegli Snyderovo bezobrazno vizualno-auditivno, silovanje dodatno pojačano psihotičnim glumačkim nastupom Michaela Shannona.
Što se samih glavnih glumaca tiče, oni su u cijeloj priči očito najmanje bitni – Henryju Cavillu ne bi naodmet bilo da si plati dodatne satove glume, a Amy Adams nitko ne može kriviti što nikako se ne uspijeva unijeti u jezivo napisane dijaloge. Čovjek od čelika nezaobilazno je iskustvo samo za filmske mazohiste. Ostali bi film trebali izbjegavati u širokom luku.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. srpnja 2013.
