Ovo je definitivno godina kataklizmičkih filmskih spektakala, u doslovnom i prenesenom značenju riječi, no nije li, uostalom, u posljednih dvadesetak godina svaka druga takva? Prosječan kinokonzument vjerojatno ne može dočekati da se već jednom dogodi taj kraj svijeta, bez obzira koji scenarij skončavanja bio upotrijebljen, ne bi li se napokon pošteno odmorio od takvih uradaka.
Zemlja: novi početak, skrojena prema priči glavnoga glumca Willa Smitha, nudi gledateljima niz situacija koje su nebrojeno puta mogli vidjeti tijekom proteklih dvaju desetljeća, ali i ranije. Za početak, gledateljima se nudi ponešto katastrofičnih ekoloških lekcija u stilu Rolanda Emmericha (vidi Dan poslije sutra i 2012): pretjerano zagađivanje i neracionalno iskorištavanje Zemljinih resursa te klimatske promjene dovode Zemlju do stadija nenastanjivosti za ljudski rod. Na svu sreću, naša je civilizacija, nećete vjerovati, postala tehnološki razvijena, iako se sve ove silne tisuće godina svjetonazorski nije pretjerano uspjela izdignuti, vječno bivajući u sukobu s nekima drugima koji predstavljaju smetnju očuvanju nekakvih tamo tradicionalnih načina života i vrijednosti. No, u filmovima tako uvijek biva – znanost je ipak na nepoznate načine u osvit kataklizme znatno napredovala te su omogućena intergalaktička putovanja, koja su otvorila mogućnost pronalaska planeta pogodnih za koloniziranje.
Ljudska vrsta oduvijek je voljela kolonizirati i iskorištavati područja od kojih je mogla imati višestruku korist pa zašto se isti princip ne bi primijenio i u svemiru? U filmu M. Night Shyamalana nismo uspjeli ostati pošteđeni niti loših vanzemaljaca, koji doduše ne uništavaju naš planet jer to ipak činimo sami, ali nas zato krvožedno proganjaju kao nekakve zvijeri u koloniziranom obitavalištu. Sugerira film, u nizu moralnih lekcija koje kao da su prepisane iz nekoga od onih grozomornih romana Paula Coelha, da je to ipak pitanja straha, kojega valja prebroditi i pobijediti.
Prvi problem koji čini nesavladive implikacije po film, nije teško pogoditi – to je njegova priča. Međutim, sazdavanje od nemaštovite reciklaže općih žanrovskih mjesta nije u tolikoj mjeri problematično (a možda smo se na neprestano kopiranje već i navikli?) koliko njezina izrazita predvidljivost i nedostatak logike. Kako bi pesimistična vizija svijeta budućnosti dobila humanu notu, u središte razmatranja postavljen je odnos otuđenih oca i sina, koji svoje korijene ima u traumama iz rana djetinjistva. Priznati se mora, vrlo frojdovski od Smitha, Shyamalana i koscenarista mu Gary Whitta jer sinovljevi problemi s muškošću nekako probijaju iz razočaranja u idealizirana oca ranoga djetinjstva, koji nije uspio zaštiti voljenju kćer i sestru od napada opakoga predatora.
Kako bi se strogi i uštogljeni Cypher Raige (Will Smith) iskupio za svoje neprestano izbivanje iz obiteljskoga doma jer mora štiti i privređivati, što je boljka patrijarhalne kulture, na sljedeću misiju odlučuje povesti sina Kitaija (Jaden Smith), ne samo da bi se zbližili, nego kako bi mu pokazao i da muškost nije magloviti koncept o kojem dječak sanja zamišljajući oca koji negdje vani bez da trepne uništava loša stvorenja. Misija se odvija na planetu koju predstavlja vojno vježbalište na vojsku, a u letjelici prevoze i predatora Ursasa, koji treba poslužiti kao sredstvo obuke. Spletom nesretnih okolnosti dolazi do uništenja letjelice koja završava na sada za ljude negostoljubivoj Zemlji. Kako je otac ozlijeđen, sin sam mora prijeći stotinjak kilometara ne bi li pronašao dio letjelice u kojem se nalazi uređaj za dozivanje pomoći. Za pretpostaviti je kako se Ursas oslobodio te će se konačni obračun u filmu odigrati između trinaestogodišnjeg Kitaija i njega. Od trenutka kada glavni protagonisti kroče u letjelicu, gledatelj bez da imalo napreže mozak može predvidjeti kojim će tijekom priča krenuti.
Razmatranome treba pridodati i rijetko viđenu scenarističku šlampavost, odnosno pravi nehaj. Svega tisuću godina nakon neslavne propasti Zemlja se sasvim obnovila, a preživjeli biljni i životinjski svijet (čini se cjelokupan!) neviđenom je brzinom evoluirao pa se pitate kakvu su to biologiju autori ovoga filma učili u školi. Dijalozi su banalni i nedorađeni, likovi odveć tipizirani za vlastito dobro, a ukupnom dojmu ne doprinose niti glumčke kreacije – Will Smith rutinski odrađuje ulogu, a sin mu Jaden odveć je neekspresivan i drven. Shyamalan, očito radeći s neinspirativnim materijalom, poprilično traljavo režira film, što se posebice odnosi na pustolovne prizore pa cjelina ostavlja dojam neinventivnosti.
Ovdje baratamo s inačicom za djecu McTiernanova desničarskoga spektakla Predator (1987) u kojem je komandosa Arnolda Schwarzeneggera zamijenio Jaden Smith kao komandos iz budućnosti u procesu nastajanja. Središnja Amerika sada se proširila na cijeli planet koji je postao opasno i neprijazno mjesto. Reaganovski fetiši zamijenjeni su proizvodnjom maskuliniteta u procesu kojega očevi stvaraju sinove – prave muškarce na bojnom polju, gdje se trebaju osloboditi emocija te dokazati svojom fizičkom snagom i spretnošću. Za žene su osigurani uredski poslovi i obiteljsko okružje. Smith i društvo trebali su pročitati Cestu, roman Cormaca McCarthyja, da vide na koji se način vrlo zanimljovo arhetipski odnos oca i sina može smjestiti u vrli novi svijet, a da ne upadaju u šablonu bljedunjave priče o inicijaciji.
Zemlja: Novi početak u svom izrazitom militantnom, krutom i maskulinom izdanju ostavlja dojam nekoga budućega reklamnoga filma za futuristički NATO, što, priznat ćete, nije niti malo pohvalna opaska.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. lipnja 2013.
