Doslovno prepisivanje književnoga djela u filmski medij nema osobita smisla jer se takvi radovi mahom svode na vodič za lektire lijenih srednjoškolaca i studenata, bez imalo autorskoga stava filmaša koji vrši adaptaciju. Kada govorimo o književnim ekranizacijama, uvijek su najzanimljivije one u kojima su filmaši promišljali nad predloškom, interpretirali ga i analizirali, nudeći nova tumačenja i poglede. Navedeno je posebice potrebno kada baratamo s književnim klasicima koji su doživjeli nebrojene adaptacije, što je izvrsno prošle godine pokazala Andrea Arnold ekranizacijom Orkanskih visova Emily Brontë, koju je ispunila snažnim simbolizmom te gotovo naturalistički sirovim pejzažom. Još jednoga klasika viktorijanske književnosti, Dickensovih Velikih očekivanja, prihvatio se Mike Newell, za kojega je očekivano okupio neke od najuglednijih britanskih glumaca – Helenu Bonham Carter, Ralpha Fiennesa, Robbiea Coltranea te nešto mlađe snage Jeremyja Irvinea i Holliday Grainger. Sve je zapakirano u raskošnu produkciju u stilu najambicioznije BBC-jeve televizijske mini serije.
Zaista, produkcijski gledano, film je besprijekoran – kostimografija i scenografija su prvoklasni, bilo da je riječ o ruralnom ili urbanom segmentu filma. Fotografija Johna Mathiesona (Gladijator) u ruralnom segmentu priče uspijeva uhvatiti nešto od neposrednosti karakteristične za spomenute Orkanske visove Arnoldove te vješto, poigravajući se svjetlom i sjenom, izraziti mijene u priči i njezinim registrima s obzirom na različite londonske lokacije u rasponu od interijera do eksterijera. Zamršen su Dickensov zaplet s brojnim rekvizitima romanse, što su inače karakteristike piščeva opusa, Newell i njegov scenarist David Nicholls (Jedan dan) morali podosta pojednostaviti kako bi ekranizacija imala razumnu minutažu, što je sasvim razumljivo i prihvatljivo. Zanatski, dakle, u filmu je sve solidno i pažljivo posloženo, no čini se i – dosadno.
Velika očekivanja u zadnjih su petnaestak godina doživjela čak nekoliko adaptacija. Prvo je meksički filmaš Alfonso Cuaron (Djeca čovječanstva, I tvoju mamu također) 1997. godine snimio osuvremenjenu, podosta šminkersku inačicu romanu s Ethanom Hawkeom i Gwyneth Paltrow u glavnim ulogama, smještenu u New York krajem dvadesetoga stoljeća. Potom niti britanska televizija nije mogla ostati imuna pa je ponudila svoju konvencionalnu televizijsko-filmsku verziju godinu dana kasnije u režiji Juliana Jarrolda s Ioanom Gruffuddom i Justine Waddell u glavnim ulogama. Naposljetku je BBC 2011. snimio hvaljenu televizijsku mini seriju pa se nakon tih posljednjih u nizu ostvarenja s pravom možemo priupitati što Newell ima novoga za ponuditi svojoj publici.
Odgovor je – malo toga. Newell je uvijek bio solidan redateljski zanatlija, a ne inovativan i osobito maštovit filmaš, koji je nakon desetljeća televizijske karijere svoj kinoput probio komedijom Četiri vjenčanja i sprovod (1994). Kada je baratao s dobrim materijalom, zadesio bi mu se vrlo solidan film (Donnie Brasco, 1997), no mnogo češće je upadao u zamku slabo napisanih i rutinskih projekata poput Osmjeha Mona Lise (2003), neuspješne ekranizacije Marquezova romana Ljubavi u doba kolere (2007) ili nemaštovitih spektakala poput Princa Perzije: Pijeska vremena (2010). Najiskoristljivijim se pokazao uskakanjem u franšize poput Harryja Pottera, režiravši četvrti dio Harry Potter i plameni pehar (2005). Takav tip projekata redatelju očito najbolje leži jer se kreće utabanih producentskim stazama te se od njega ne očekuje osobita inovativnost, nego zanatska vještina. Dok gledate Velika očekivanja imate osjećaj da Newell na trenutke zaista misli da režira Pottera, što se posebice odnosi na inscenaciju događaja na imanju Satis. Tome pridonosi i odveć karikirana i glumački manirizirana Helena Bonham Carter koja ekscentričnu miss Havisham glumi suptilnošću Bellatrix Lestrange. Niti ostatak ugledne glumačke postave nije dobio osobitu priliku iskazati se. Ralph Fiennes, primjerice, iznenađujuće rutinski odrađuje ulogu kriminalca Abela Magwitcha.
Cjelina djeluje kao da je nastala prekrajanjem televizijske mini serije u cjelovečernji film, ali tako da se televizičnost i dalje izrazito osjeti, napose jer su likovi ponešto pojednostavljeni, a naglasak je dobrim dijelom stavljen na emocionalnu recepciju gledatelja, odnosno njihovu sentimentalizaju, te u navedenom kontekstu terapeutski učinak filma. Redatelj ne pokušava stvoriti intrigantne odnose među likovima te manje ili više predložak svodi na ljubavnu priču, prilikom čega ljubavno razočaranje predstavlja bitan narativni okidač. Ostali segmenti priče – poput klasnih odnosa, sazrijevanja i razvoja likova, uspona na društvenoj ljestvici i moralne korumpiranosti, donekle su ostavljeni po strani.
Velika očekivanja odveć su pristojan film za vlastito dobro, koji ne potiče gledatelja na promišljanje i interpretaciju, nego pasivno prepuštanje raskošno oživljenoj slici devetnaestoga stoljeća, ali bez potrebne panoramičnosti. Posrijedi je jedna od onih ekranizacija kakve sam spomenuo u uvodu ovoga teksta – namijenjene lijenim srednjoškolcima i studentima, koji nisu zainteresirani za čitanje.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. lipnja 2013.
