Život (ni)je bajka
Animafest Zagreb 2013, Svjetski festival animiranog filma, dugometražno izdanje, 4. – 9. lipnja 2013.: Veliko natjecanje (1)
-
U glavnom programu ovogodišnji Animafest prikazao je visoku kvalitativnu razinu. Filmovi kojima ću se baviti pokazuju širok raspon tema, tehnika i idejnih rješenja. Započet ćemo s filmom koji je osvojio i Grand prix i Nagradu publike:
Usvojenje:dozvoljeno (Couleur de peau: Miel, 2012.) belgijsko-korejskog strip-crtača i autora animiranih filmova Junga. Radi se o inovativnoj, intimnoj i atmosferičnoj razradi stvarnosnih elemenata iz djetinjstva samog autora. Upravo u autobiografskom ključu film pronalazi priču a za formu se nježno, lucidno i refleksivno pobrinuo Jung uz pomoć koredatelja Laurenta Boileaua. Film se temelji na Jungovom stripu i to se osjeća u njegovoj animiranoj ekranizaciji. No ono što ovaj film izdvaja od ostalih je proživljeno iskustvo autora transcendirano u intimno, sofisticirano i razarajući iskreno umjetničko djelo. Petogodišnji Jung bio je jedno od dvije stotine tisuća djece koju su tijekom korejskog rata pedesetih usvojile obitelji iz zapadne Europe i Sjedinjenih Država. Gledajući film proživljavamo traumatično ratno iskustvo te transformaciju koju su ta djeca doživjela nakon usvajanja i dolaska u novu, u Jungovom konkretnom slučaju, belgijsku obitelj. Obitelj koja je usvojila Junga nije to učinila stoga što nije imala djece. Naprotiv, petogodišnji Jung dolazi u liberalnu obitelj sa troje djece. Njegov odnos prema novoj sredini, unutarnjoj obiteljskoj dinamici te društveno i kulturološki drugačijem svijetu središnja je tema filma. Usvojenje:dozvoljeno bavi se, kroz Jungovo prihvaćanje i razumijevanje nove sredine, pitanjem identiteta, pitanjem pripadnosti, pitanjem je li moguće pomiriti dva različita svijeta u jednoj osobi.
Tijekom filma promatramo Jungovu rastrzanost između mjesta rođenja i kulture koju nije stigao upoznati i njegovog novog doma te interakcije sa, za njega, egzotičnim svijetom Belgije i šire zapadne Europe u sedamdesetima prošlog stoljeća. Sve to promatramo kroz mikrokozmos odnosa u Jungovoj novoj obitelji i njegovog odrastanja. Način na koji Jung i Boileau prikazuju Jungovu adaptaciju odiše osjećajnošću, preciznošću i majstorskim prikazom sazrijevanja, izdvojenosti te unutrašnjeg sukoba kroz koji prolazi glavni junak. Najslabiji dio ovog impresivnog filma je uvođenje dokumentarnih snimaka odraslog Junga koji luta Južnom Korejom u potrazi za svojom biološkom majkom i suočava se sa zemljom u kojoj je rođen, zemljom koja mu je danas potpuno strana. No miješanje dokumentarnog sa animiranim materijalom funkcionira unutar filma kao moguća metafora Jungovog rascijepljenog identiteta. Usvajanje:odobreno važan je i vrijedan film, s pravom nagrađen i od publike i od žirija.
Japanski animirani film Tatsumi također priču pronalazi u stvarnosti odnosno u životu i djelu japanskog strip-umjetnika Yoshihira Tatsumija koji je 1957. skovao termin gekiga i redefinirao žanr manga stripova unoseći u njega mračnije, realističnije i psihološki rafinirane motive. Redatelj Eric Khoo odlučio je dramaturški strukturirati film preplitanjem epizoda iz Tatsumijeva života sa segmentima iz njegovog djela. Film vjerno prati Tatsumijev autorski stil izvanredno spajajući biografske elemente sa nekim od napoznatijih autorovih priča. Iako fragmentiran Tatsumi izvrsno funkcionira kao cjelina uspijevajući kroz Tatsumijev život i djelo prikazati i širi kontekst japanske povijesti – od strašnih razaranja s kraja Drugoga svjetskog rata preko razvitka i izgradnje poslijeratnog Japana do ekonomskog čuda koji zemlja postaje. Tatsumi je pronicljiva studija umjetničkog života i načina na koji se isprepliće sa autorovim djelom i poviješću zemlje u kojoj živi.
Francuski film Slika (Le Tableau, 2011) redatelja Jeana-Françoisa Laguioniea šarmantno je djelo čija se radnja u potpunosti odvija unutar jedne slike. Sliku nastanjuju tri vrste likova – Gotovnjaci, Polovnjaci i Skice koji žive u svojevrsnom kastinskom društvenom uređenju. No kad se Gotovnjak Ramo zaljubi u Polovnjakinju Lolu utvrđene se društvene strukture unutar slike počinju raspadati. U praćenju dogodovština glavnih junaka pred nama se razotkriva čudesni svijet slike u kojoj otkrivamo čitav niz vizualnih citata raznih slikara (Matisse, Toulouse-Lautrec, Modigliani, Chagall). Slika nas istovremeno vodi svojim jedinstvenim svjetovima i poviješću slikarstva, dok potraga glavnih junaka za slikarom koji ih je stvorio postaje potentna metafora vječnog traganja za smislom umjetnosti. Taj vizualno impresivan film u kojem podjednako mogu uživati i odrasli i djeca nagrađen je posebnom nagradom žirija.
Priča o Pinocchiju poznata je širom svijeta. No osim Collodijeve veličanstvene knjige, način na koji djeca diljem svijeta često prvi put upoznaju legendarnog lutka jest putem eponimnog klasičnog crtića Walta Disneya. Talijanski redatelj Enzo D'Alò odlučio je stvoriti Pinocchija oslanjajući se puno doslovnije na Collodijev klasik i prostor u koji je priča smještena. Pinocchio je uspješna adaptacija knjige, film prožet prekrasnim toskanskim krajolicima, vizualnim posvetama velikim renesansnim talijanskim slikarima poput Fra Angelica i Giotta i nešto modernijim poput De Chirica. Osim nešto bržeg ritma, D'Alòv Pinocchio puno je bliži Collodijevom izvorniku nego spomenuta Disneyeva verzija. Ipak neke od Pinocchijevih ružnijih osobina redatelj je ublažio želeći napraviti film pristupačnijim djeci. D'Alò je napokon, više od stoljeća nakon izdanja Collodijeve knjige, uspio snimiti talijanskog Pinocchija, stvorivši djelo u kojem će moći uživati nove generacije i s radošću otkrivati kako se nos produžuje kada govorimo laži.
Duhovi prošlosti (Consuming Spirits, 2012), debitantski dugometražni animirani film redatelja Christophera Sullivana rezultat je petnaestogodišnjeg napora i muke. Koristeći specifičnu tehniku montaže i stop-motion animaciju, snimajući sve na 16-milimetarskom filmu, Sullivan ispreda psihološki gustu kroniku raspadajućeg grada i izmiješane živote tri usamljena bića koja rade u lokalnim novinama. Rastvarajući pred nama epsku priču u atmosferi američke gotike, grubim i neizbrušenim stilom redatelj vodi svoje oštećene likove čudnim putovima gdje se njihova prošlost, strah i čežnja susreću i razračunavaju. Prostor u kojem se film odigrava jedinstven je i zlosutan, popunjen duhovima opsjednutim farmama, ponoćnim automobilskim nesrećama i najstarijom mačkom na svijetu. Christoper Sulivan i njegov divan i čudan film Duhovi prošlosti predstavljaju pravu američku nezavisnu animaciju i postoje u sasvim drugačijem svijetu nego Disney, Pixar i ostali holivudski megaproducenti.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 12. lipnja 2013.
Piše:
Strašek