Luhrmannov Veliki Gatsby rađen je prema ukusu emtivijesvke generacije, samo što redatelj djeluje potpuno izgubljeno u prostoru i vremenu. Kao da je posljednjih dvadesetak godina proveo u vremenskom vakumu te nastavio tamo gdje je s Romeom i Julijom (Romeo+Juliet, 1994) stao, očito ne shvaćajući kako MTV više nema nikakvoga utjecaja na stvaranje glazbenih i kulturnih trendova kao u prošlosti jer su sada neki drugi mediji poput interneta (YouTube) preuzeli primat. Kako bi producenti donekle spasili stvar, čini se da su morali projekt zapakirati u raskošan i skup 3D celofan, što je pak dovelo do paradoksalnoga učinka. Iskustvo gledanja Velikoga Getsbyja ne razlikuje se puno od iskustva gledanja trenutačno još jednoga aktualnoga filmskoga spektakla, U tami Zvjezdanih staza. Naspram stilizirane budućnosti, ovdje imamo stiliziranu prošlost. Međutim, oba filma barataju istim konceptom spektakularnosti, samo što u Luhrmannovu slučaju trebate izuzeti silne eksplozije, potjere i fizičke obračune među protagonistima, iako ste neprestano u strahu da bi se neka kataklizma toga tipa mogla dogoditi.
Luhrmannov operetan redateljski stil koji je uvelike nadahnut videospotovskom estetikom, velikom dozom campa i kiča te opterećivanja svih raspoloživih osjeta gledatelja, karakterizira i ovu ekranizaciju istoimenoga klasika američke književnosti F. Scotta Fitzgeralda. Veliki Getsby ostavlja dojam kalkulantskog proizvoda u kojem redatelj spaja osobine svojih dvaju najrazvikanijih filmova – spomentuoga Romea i Julije te Moulin Rougea (2001). Iako radnju nije, kao u prvom slučaju, premjestio u suvremenost, ipak tretman književnoga predloška pokazuje namjeru osuvremenjavanja, prekrajanja i stvaranja publici dopadljivih likova i situacija. Radnja se, kao i u romanu, odvija dvadesetih godina prošloga stoljeća, u doba jazza i swinga koje je nadahnuto rekreirano mnogo više raskošnom kostimografijom nego scenografijom. Autor iz vlastite i općefilmske riznice postmodernizma preuzima sve moguće postupke koje su mu bili na raspolaganju pa sada u svom stilu dobro znanom iz Moulin Rougea (ali i Romea i Julije) swingovsko-jazzersko ozračje kombinira s elektonskom, popularnom i hip-hop glazbom.
Raskošne bogataške zabave režira kao da snima techno party iz sredine devedesetih, misleći valjda da je zbog toga silno inovativan i postmoderan. Stoga film počinje nalikovati na glomazan i šaren, ali isprazan tematski maskembal u kojem se kako protagonisti tako i gledatelji filma trebaju pretvarati da entuzijastično participiraju u raskalašenom i pomodnom životom New Yorka dvadesetih godina. Frenetično režirane masovne scene, zaglušujući soundtrack s kojega bombardiraju sve trenutačno vrlo fash glazbene zvijezde u rasponu od Florence and the Machine, Lane Del Rey i Beyonce do The xx, Gotye, Jacka Whitea, sugeriraju kako bi film trebao nuditi sve ono što mladi, ali i svi oni koji se tako osjećaju, naprosto vole. Kaotične masovne sekvence izmjenjuju se s intimnim, vrlo sentimentalno intoniranim proživljavanjima protagonista. Okvirna naracija jest ispovijest Nicka Carrawaya (Tobey Maguire) o upoznavanju s likom Jaya Gatsbyja (Leonardo DiCaprio), prilikom čega se težište radnje premješta na povijest Gatsbyjeve nesretne ljubavi naspram Daisy Buchanan (Carey Mulligan).
Problem nastaje jer Luhrmann scenarističku neinventivnost (uz njega scenarij supotpisuje Craig Pearce) pokušava nadomjestiti vizualnim slojem filma te ekpresivnim i baroknim redateljskim rješenjima. Stoga je gledatelj bombardiran raskošnim vizualnim i auditivnim sadržajima, jarkim i živim bojama, snažnim kontrastima, koji se šire do granice apsurda i postaju svoja vlastita parodija, a pritom zaboravlja na same likove i priču. Fitzgeraldov roman mogao je funkcionirati kao poetska priča o velikoj, neostvarenoj ljubavi, ali i britko seciranje američkih buržuja i promjena u američkom društvu u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća, kroz razmatranje klasnih razlika te ironičnu potku o (ne)uspjehu američkoga sna i ljudskoj bešćutnosti. Lik Gatsbyja bio je presvučen velom ambivalencije. Istodobno je prikazan kako gotovo romantičarski traga za velebnom ljubavlju kojoj je sve podredio. S druge strane, jasno su postavljene aluzuje na njegove veze s kriminalnim podzemljem. U usporedbi s onima koji mu oponiraju, a koji su višega društvenoga staleža i koji su svoj status zaslužili isključivo naslijeđem, pokazuje se mnogo korektnijim likom. Luhrmann idejne preokupacije predloška sasvim pojednostavnjuje jer mu je priča sasvim lišena društvenoga konteksta. U verbalnom duelu između Jaya i Toma Buchanana (Joel Edgerton) u hotelu Metropolitan, kao simbolu onovremenna pustopošnoga i raskalašeno-rastrošnoga života, sukobljavaju se plemenitost po duhu i plemenitost po rodu, a pritom je prva pesimistično poražena. Navedeno ne treba brkati s društveno-kulturnim komentarom jer učinak spomenutog sukoba samo dodatno pojačava tragičnost i romantičnost Gatsbyjeva lika te film pretvara u sladunjavu, vrlo sentimentalnu ljubavnu priču.
Kada cijelom kompleksu Getsbyja skinete, odosno oduzmete popratne idejne slojeve i preokupacije, onda zaista dobijete krajnje jednostavnu, melodramatski intoniranu priču, gotovo sličnu onoj između Satine (Nicole Kidman) i Christiana (Ewan McGregor) u Moulin Rougeu, što naposljetku ta dva naslova i čini poprilično sličnima. Problem je što smo u ranijem djelu sav taj kič i središnji stereotipan melodramatski odnos mogli nekako otpjeti zbog glazbenih dionica, koje su film činile zanimljivim, a u Velikom Gatsbyju niti toga nema. Film je sasvim lišen realizma, a u vizualnoj artificijelnosti, barem u onom segmentu koji se odnosi na ljubavnu priču i nasilno isisavanje osjećaja iz gledatelja, donekle podsjeća na Sirkove melodrame. Naravno, ovu usporedbu nikako ne treba shvatiti doslovno jer Luhrmann i Sirk koriste naglašenu artificijelnost i kič ipak iz sasvim oprečnih pobuda. Potonji je držao da je film realističniji što je artificijelniji i iako je napadna vizualnost svakako imala svoju eskapističku funkciju, ona je ujedno vrlo pomno ocrtavala opresivne kulise unutrašnjeg i vanjskog svijeta njegovih protagonista.
Luhrmann pak vizualnost koristi kako bi naoko ostavio dojam svojevrsne postmoderne bajke, no to je tek fasada koja prekriva pravu istinu – vizualan dojam postaje sam sebi svrhom, a funkcija mu je da prekrije scenarističku bezidejnost. Navedeno se najbolje primjećuje kada film gledate u 2D-u jer pritom dobivate izvrstan uvid koliko je cijela struktura podređena 3D-u. Brze vožnje, epski totali iz gornjega rakursa, trodjelna bazična izmjena lokacija (West Egg, radnički međuprostor, New York) – sve je isključivo rađeno iz želje da se gledatelj vizualno impesionira te da se šarenilom djelo učini blisko senzibilitetu publike koja više voli da se umrtve njezina čula, nego da promišljaju nad onim što gleda. Situaciju ne uspijeva spasiti niti vrlo dobra glumčka kreacija Leonarda DiCaprija. Veliki Getsby (is)prazan je spektakl koji cilja na isto takvu publiku.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. svibnja 2013.
