U slučaju revitalizirane filmske inačice Zvjezdanih staza J. J. Abramsa teško bi bilo govoriti o izravnom nastavljanju na televizijske i filmske Zvjezdane staze. Jednostavno, Paramount je svjestan velikoga kulturnoga potencijala kojega taj dugovječni serijal nosi te njegova kultnoga statusa, koji se još uvijek, uz unošenje potrebnih novina, komercijalno može izdašno iskoristiti. No, tu prestaju sve ostale poveznice, jer osim imena likova, određenih tematsko-motivskih sklopova i idejnih preokupacija, Abramsova franšiza postala je filmski svijet za sebe. U prvoj instalaciji pomlađene verzije Zvjezdanih staza redatelj je odlučio ne samo priču, nego i svoj redateljski rukopis, primaknuti zahtijevima suvremenog filmskog tržišta i senzibilitetu nove generacije gledatelja, što je u skladu s činjenicom da se u od odamdesetih godina prošloga stoljeća u Hollywoodu svi filmovi snimaju isključivo i samo za djecu.
Stoga bi U tami Zvjezdane staze, primjerice, teško bilo nazvati znanstveno-fantastičnim filmom ili svemirskom operom. Naravno, ne želim time reći da one to nisu, međutim, sada je navedeno postalo tek vanjsko obilježje, svojevrsni žanrovski plašt, dok je djelo u svojoj srži postalo punokrvni akcijski spektakl. Gledatelji nisu mogli očekivati da ostarjeli Kirk ili Picard, i njihova ekipa, trčkaraju okolo po svemiru sa svojim futurističkim pucaljkama, pa je pomlađivanje Abramsu dobro došlo. Publika se sada može poistovjetiti s likovima s obzirom da su si starosnim vijekom gotovo kompatibilni, umjesto da se pribojava kako bi njihovi najdraži likovi od silnoga fizičkoga napora mogli dobiti srčani udar.
Unatoč činjenici se da filmski spektakli redovito i u potpunosti koriste estetiku videoigara, a o problematici rekreiranja i recikliranja zaista više nema smisla govoriti jer je do zla boga zamorna te je o njoj sve već rečeno, treba priznati kako je Abrams vješt zanatlija koji zna osmisliti filmsku cjelinu, a da pretjerano ne zaglupljuje publiku. Akcijske prizore ravnomjerno dozira tijekom dva sata trajanja filma i kombinira ih sa sladunjavim emocionalnim kičem, duhovitim dijaloškim duelima protagonista, arhetipskim temama prijateljstva, ljubavi i čovjekove težnje za istraživanjem i pustovinama. Nije teško zaključiti kako redatelj i njegovi scenaristi Roberto Orci, Alex Kurtzman i Damon Lindelof gotovo generečki posežu za elementima čiji će spoj za njihovu publiku biti najprijemčiviji. Pritom je Abramsova režija dinamična, katkada i pomalo inventivna u akcijskim prizorima koji odišu epičnošću većom od života, posebice naglašenom funkcionalnom uporabom glazbene podloge Michaela Giacchina. Redatelj se u insceniranju potjera i borbi zanosi poput tinejdžera koji se igra svoje omiljene televizijske serije, što filmu daje određenu dozu šarma, iako je, kako to u posljednje vrijeme često biva, nepotrebno sniman u 3D tehnici. Katkada zna i pretjerati, primjerice, rušenje broda Federacije na San Francisco u sjećanje nepotrebno priziva filmove katastrofe. Zvjezdane staze dovoljno su publici atraktivne i bez takvih pretjeranih i suvišnih razaračkih egzibicija, koje nemaju nikavu funkciju do pokušaja opravdavanja snimanja djela u 3D-u.
Prve mlade zvjezdane staze bile su dinamičan i bombastičan spektakl, čijoj je priči nedostajalo koherentnosti i logike. U drugome dijelu redatelj i njegovi scenaristi odlučili su u pojednostaviti koncept priče, svodeći ga u potpunosti na akcijski obrazac potrage za negativcem. Stoga U tami Zvjezdane staze nemaju osobito originalnu i inventivnu priču. Odbjegli član Zvjezdane flote Khan (Benedict Cumbernatch) odlučuje se osvetiti bivšim poslodavcima za njihove grijehe i izvede svojevrsni teroristički napad na Flotina središta u Londonu i San Franciscu. Posada Enterprisea dobiva zadatak da ga uhvati i smakne u njegovu skorvištu na Kronosu, čime potraga i pustolovina mogu otpočeti, prilikom čega će Kirk (Chris Pine) i ekipa nastojati držati načela kako je njihov zadatak istraživati, a ne ratovati. Khan je inače stari i kultni negativac iz serijala, a mjesto je na dugometražnom filmu već dobio 1982. godine u Zvjezdanim stazama II: Khanovu bijesu (Star Trek II: The Wrath of Khan) Nicholasa Meyera. Benedict Cumbernatch (Okajanje, Put rata) uspio je od Khana stvoriti dojmljiva negativca, a općenito je glumačka ekipa vrlo solidna i razigrana, što se posebice odnosi na Zacharyja Quinta u ulozi Spocka.
Često se događa da u ovakvom tipu filmova priča i likovi su nerijetko na rubu banalosti pa je zato dobro da postoje silne eksplozije i potjere, koje odvraćaju pozornost od propusta. No u ovome su djelu neakcijski segmenti, odnosno dijaloške partije katkada mnogo bolje, zanimljivije i duhovitije nego eksplozivni dio filma. Navedeno se posebice odnosi na dijaloška prepucavanju Spocka, Uhuru (Zoe Saldana) i Kirka. Često su interakcije među protagonistima duhovite i simpatične te zasjenjuju svu tu raskošnu i dobro produciranu akcijsku mašineriju.
U tami je mnogo više Spocokov, nego Kirkov film. Za razliku od djela iz 2009. godine sada je redatelj blago usmjerio više pažnje na njegov lik. Pritom gledatelje nije nepotrebno zamarao Spockovom pozadinom, tražeći nekakvu pseudomotivaciju što u ovakvom filmu ne bi imalo nikakvoga smisla, nego se usredotočio na neosjećanje, racionalno sagledavanje događaja i slijeđene pravila, što često izaziva konfliktne i duhovite situacije s njegovim kolegama. Kako se film primiče završnici, Spock se pretvara u ultimativnoga akcijskoga junaka, koji se iskupljuje Kirku za neugodnosti koje mu je prouzročio na početku. Iako je mali segment posvećen sagledavanju ljubavnoga odnosa Uhuru i Spocka, U tami je film o male bondingu između Kirka i Spocka, što se ostvaruje kroz sentimentalnu priču o zaštiti prijatelja, no u cjelini film publici nudi pregršt atrakcija, kojima će se moći zabavljati u kinodvorani.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2013.
