Ratovi vođeni na Balkanu devedesetih polučili su razmjerno velik broj filmova. Bilo je tu lokalne propagande sa svih zaraćenih strana, holivudskih pokušaja da bezuspješno uhvati nijanse balkanske krčme kad se u njoj upali mrak te nekoliko ozbiljnih i kvalitetnih filmova (Grbavica, Crnci, Obični ljudi, Ničija zemlja). Film kojim su otvoreni drugi Dani europskog filma, Najljepša je zemlja moja redateljice i scenaristice Michaele Kezele bavi se sličnom tematikom kao i Zemlja krvi i meda, debitantski film Angeline Jolie. Tema koja je privukla obje redateljice ljubav je između muškarca i žene, pripadnika zaraćenih naroda, šekspirijanska tema balkanskih Romea i Julije. I dok je Jolie snimila film o ratu u Bosni i Hercegovini iz daleke holivudske perspektive, Michaela Kezele je, iako rođena u Münchenu 1975. godine, formativne godine proživjela u Dubrovniku, vrativši se u Njemačku kada je u Hrvatskoj počeo rat. U Njemačkoj je diplomirala glumu a zatim upisala režiju na minhenskoj akademiji.
Najljepša je zemlja moja njezin je prvi dugometražni igrani film. Radi se o kompetentno režiranom filmu čija je tema i mjesto gdje se odigrava redateljici bliska iako tematski ne donosi ništa novo u filmografiju proizašlu iz nedavnih ratova na Balkanu. No ono što ovaj film čini različitim redateljičin je pristup, distanca i gotovo dječje naivna objektivnost koji otvaraju sasvim novu perspektivu i viziju tog svijeta, sasvim različitu od stereotipne holivudske eksploatacije tragičnih ratova vođenih u bivšoj Jugoslaviji (Iza neprijateljskih linija (Behind Enemy Lines) Johna Moorea s Owenom Wilsonom u ulozi američkog junaka ili Lov u Bosni (Hunting Party, 2007) Richarda Sheparda s Richardom Gereom u glavnoj roli i Ljubomirom Kerekešom u ulozi glavnog negativca).
Najljepša je zemlja moja film je koji kroz prizmu rata na Kosovu 1999. godine pokušava oslikati život glavne junakinje Danice, srpske udovice čiji je muž poginuo u tom ratu. Zrinka Cvitešić Danicu igra dostojanstveno, hrabro, suptilno i nježno noseći emocionalnu os filma duboko u sebi. Njezin partner Mišel Matičević u ulozi Ramiza, ranjenog Albanca kojeg Danica skriva u kući pred srpskim vlastima, svojom krhkom i fragilnom izvedbom idealno korespondira sa elementarnom snagom Zrinke Cvitešić. Rat je pozadina, kontekst ovog filma, i rijetko se pojavljuje u prvom planu no njegova pervazivna rušilačka snaga manifestira se ne samo u psihologiji likova i njihovim međusobnim odnosima nego i kao konkretna pojava u vidu djece koja oboljevaju od radijacijske bolesti zbog osiromašena urana iz američkih bombi.
Michaela Kezele suptilno pokazuje malu društvenu zajednicu kosovskih Srba i psihozu, šovinizam i mržnju koja u njoj vlada. No sve je to pozadina ispred koje se odigrava ljubavna priča između Srpkinje Danice i Albanca Ramiza. Kezele strpljivo, minuciozno gradi odnos između dvoje osamljenih ljudi čiji narodi ratuju dok se njihova srca polako pune ljubavlju. Danica ima dva sina, malog Danila i starijeg Vladu, kroz čije avanture i pubertetske preokupacije otkrivamo svijet u kojem se rađa ova tragična ljubav.
Ono što je važno i vrijedno u ovom filmu jest redateljičin prikaz ljubavi između Danice i Ramiza. Oni nisu predstavljeni kao simbol naroda kojima pripadaju nego upravo suprotno – Danica i Ramiz osobe su koje nadilaze nacionalno, masovno i vjersko. Oni nadilaze sve što razdvaja narode i uzrokuje ratove. Oni se vole. Kezele njihov odnos ne prikazuje kao odnos Albanca i Srpkinje nego kao odnos između ljudskih bića. Njihovo etničko porijeklo u sukobu je sa njihovim individualnim sudbinama, a redateljica razotkriva kako međuljudske odnose, u njihovoj srži, u najdubljoj intimi, ne diktira nacija i etnicitet nego neuhvatljivi misterij ljubavi. Ljubavi između muškarca i žene, ljubavi između majki i djece, ljubavi koja ne razlikuje nas i njih.
Najljepša je zemlja moja, snimljen u njemačko-hrvatsko-srpskoj koprodukciji (hrvatski koproducent je Damir Terešak), film je spora ritma tokom kojeg se akumuliraju mnogostruki motivi i dramaturški rukavci kulminirajući u raspletu što pokazuje proizvoljnu narav života i smrti čija aleatorna kombinatorika vlada u ratu. Njegova najveća vrijednost proizlazi iz nepretenciozna, gotovo naivna pokušaja da se ljubav među ljudima suprotstavi mržnji među narodima. Michaela Kezele darovita je redateljica čiji debitantski film odlikuje strpljivo i precizno stvaranje atmosfere i sjajan rad s glumcima. Ljubitelji filma sa zanimanjem mogu iščekivati njen slijedeći film.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 9. svibnja 2013.
