Grijesi očeva vrlo su mračan i pesimističan pogled na američku provinciju i sustav vrijednosti. Redatelj Derek Cianfrance (Blue Valentine, 2010) podijelio je film u svojevrsna tri čina. Svaki od dijelova toga triptiha vezan je uz jedan ili dva ključna lika, koji su u središtu razmatranja, da bi se preko njega ili njih potom pokušao oslikati i širi društveni kontekst. Tri priča posložene su sukcesivno te se naslanjaju jedna na drugu, čineći čvrsti motivacijski sustav.
Prvi segment otpada na Lukea (Ryan Gosling), cirkuskog zabavljača i kaskadera, koji nastoji ostvariti i definirati odnos s djevojkom Rominom (Eva Mendes) nakon što saznaje kako je njihov jednonoćni provod iz neposredne prošlosti rezultirao djetetom. Kako bi namaknuo novac, započinje pljačkati banke, zadobivši nadimak „bandit s motora“. Lukeovu reputaciju i društveno-psihološku motivaciju zločestoga dečka redatelj postavlja na temelju miljea i oblika socijalizacije. Dakle, koristi se tipičnom motivacijskom aparaturom kako bi naglasio gotovo ikonički karakter toga lika, koji je rezultat nepovoljne obiteljske situacije i provincijske sredine. Time postaje pravi primjer filmskoga romantičarskoga junaka po uzoru na Jima Starka Jamesa Deana iz Buntovnika bez razloga (Rebel Without a Cause, 1955), što se sugerira njegovom odjećom, pojavom, ponašanjem i izborom načina života. Luke je pomaknuta inačica suvišnoga čovjeka, koji je ispod grube površine zapravo vrlo osjećajan i dobar mladić te pogrešno vjeruje kako će na krive načine ispraviti ono što je uprskao.
Ryan Gosling gotovo doslovno ponavlja ulogu iz izvrsne Vožnje (Drive, 2011) Nicolasa Windinga Refna, u kojoj je tumačio šutljivoga mehaničara i kaskadera s dna društvene ljestvice, koji ipak romantičarski vjeruje u tradicionalnu sveameričku obitelj. Nažalost, Luke je u usporedbi s Vozačem nedovoljno karizmatičan i psihološki produbljen jer je posrijedi puki karakterni tip, koji ne uspijeva nadići spomenutu razinu unatoč ponovnim posezanjem za motivima ljubavi i obiteljske zaštite, koji bi trebali objasniti njegove postupke. Cianfrance kao i Winding Refn barata motivom nabrijana mužjaka koji treba zaštiti nejaku ženu i dijete, samo što je gledatelj svjestan da je tu priču već jednom odgledao u mnogo suptilnijoj izvedbi. Ispostavlja se da Lukeov naivni idealizam od njega čini gotovo tragičnu figuru jer su osobe na strani zakona, koje bi trebale štititi i koje dolaze iz dobroga okruženja te imaju sređene egzistencije, krajnje beskrupulozne u usporedbi s njim.
Drugi segment vezan je uz Averyja Crossa (Bradley Cooper), neiskusnoga policajca koji je tijekom potjere, pod ne sasvim jasnim okolnostima, ubio Lukea. On je prosječan provincijski dečko iz ugledne obitelji, očito opterećen klanovskim naslijeđem, koji se zapliće u zakulisne policijske igre. Kada shvati da je njegov idealistički čin pokušaja usmjeravanja pažnje na same kriminalne aktivnosti unutar policije osuđen na propast, otkriva novu formulu uspjeha te beskrupuloznim nagodbama ulazi u političku arenu. Dok je Luke naivni romantičar, Avery je bezosjećajan manipulator koji preko leševa dolazi do visoke političke pozicije, čime se srozava na razinu onih koje je svojim svjedočenjem poslao u zatvor. Bradley Cooper se mnogo bolje snašao u preobrazbi idealista u manipulatora, nego Ryan Gosling u varijaciji na Vozača, iako je vrlo solidan, pa je za nadati se da neće dopustiti da ga u budućnosti glumački tipiziraju.
Treći segment odvija se nakon vremenskoga skoka od petnaest godina. Usredotočen je na sinove Luke i Averyja – Jasona (Dane DeHaan) i AJ-a (Emory Cohen), koji igrom slučaja, odnosno mnogo više napadnom redateljsko-scenarističkom intervencijom, postaju školski prijatelji. Autor ponovno sugerira, pomalo već klišeizirano i predvidimo, podosta tradicionalno i nedemokratično, kako nepovoljna obiteljska situacija isključivo vodi do problematičnoga i delikventnoga adolescentskoga ponašanja pa Grijesi očeva nude ultimativno pesimističnu viziju svijeta u kojoj su svi segmenti društva bolesni i truli. Pritom je sasvim jasno kako će prošla zbivanja dovesti do sukoba u sadašnjosti, no u konačnici i svojevrsne katarze, koja će nekim od likova možda i pomoći da se uspješno izvuku iz moralno korumpirana okruženja.
Međutim, jedan je od problema što je očekivani klimaks u trećem dijelu sasvim izostao iz jednostavnoga razloga – cjelina je nepotrebno razvučena te je film trebao biti minimalno dvadesetak minuta kraći kako bi dobio na dinamičnosti. Cianfranceu nedostaje narativne konciznosti, a muči se i s ritmom pripovijedanja. Uočljivo je izrazito korištenje krupnih planova pa je za očekivati kako bi glumačka ekspresivnost trebala igrati veliku ulogu u naglašavanju problematičnih i mučnih svijesti samih protagonista. Navedeno se podosta razvodnjuje često dugim i nervoznim vožnjama u kojima ili Luke vozi svoj motor nesputanom prirodom ili kamera jednostavno prati protagoniste u hodu, samo što je svrha tih prizora poprilično upitna.
Grijesi očeva američku provinciju prikazuju gotovo mitski, ali u negativnom svjetlu, kao krajnje zatvoren mikrokozmos koji bespoštedno usisava i melje ljudske egzistencije. Posrijedi je izrazito muški i patrijarhalan svijet, ispunjen maskulinim mitovima junaštva, časti i dokazivanja, gdje muškarci stvaraju muškarce, odnosno očevi sinove, što patetična završnica i sugerira. U tom svijetu nema mjesta za žene pa su one svedene tek na supruge, domaćice i roditeljice. Stoga u filmu niti jedan ženski lik ne uspijeva uistinu zaživjeti kao uvjerljiv i razvijen.
Nastojanja Dereka Cianfrancea nesumnjivo su ambiciozna. Riječ je o ostvarenju koje teži biti epskom freskom, ali i studijom intimnih proživljavanja protagonista, filmu o moralnim dvojbama, ali i odbačenosti te marginaliziranosti. Mnogo je toga utkano u djelo, no kako često biva, (ne)uspješna egzekucija materijala sasvim je druga priča.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. svibnja 2013.
