Začarana publika

Koncert filmske glazbe (u sklopu 22. Dana hrvatskog filma): Udaraljkaški ansambl Sudar i Matej Meštrović, klavir, Teatar &TD, Zagreb, 18. travnja 2013.

• 
  
  Matej Meštrović i Udaraljkaški ansambl Sudar iz Samobora već neko vrijeme priređuju izvrsne koncerte filmske (i druge) glazbe. Nakon mini-turneje (Šibenik, Zadar) i nastupa u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinski u veljači ove godine, Meštrović i Sudarovci nastupili su i na 22. Danima hrvatskog filma. Bio je to koncert koji je trebao trajati „najviše sat vremena“, a naposljetku je trajao gotovo dva sata – s time da se sviralo bez prestanka i da se broj znatiželjnika u publici progresivno povećavao kako je vrijeme više odmicalo. Vrsne je glazbenike najprije povezalo mjesto (Samobor), a zatim i užitak sviranja. Pijanist i skladatelj Matej Meštrović iskušao se u najrazličitijim glazbenim žanrovima (od filmske glazbe i reklama do ozbiljne, poluozbiljne i ambijentalne glazbe), a dosad je objavio nekoliko nosača zvuka (Svete planine, Pustinje svijeta, Astral, Twenty Fingers). Njegov entuzijazam s godinama ne posustaje, nego se povećava, a ideja uvijek ima na pretek.
  
  Udaraljkaški ansambl Sudar također ima svoju povijest: članovi su mahom đaci umjetničkog voditelja Gorana Goršea, a uz Goršea čine ga: Nicolas Sinković, Luka Pešutić, Josip Blašković i Filip Merčep. Ansambl djeluje već dugo, a njegovi članovi surađuju i s drugim ansamblima (npr. biNg bang). Svi su odredom zagriženi udaraljkaši, sviraju na svemu što im dođe pod ruku, no kao vrhunski glazbenici vježbaju kao ludi ali i guštaju se i onome što rade, također kao ludi.
  
  Mislim da nekoliko gornjih redaka dovoljno govori o sudionicima koncerta koji su na 22. Danima hrvatskog filma (ali i na svojim drugim koncertima) u trenu stvorili naelektriziranu atmosferu. Teško je, zapravo, riječima opisati vihor koji je krenuo kada su počeli svirati, jer njihova svirka nije samo svirka, nego u pravom smislu performance. Uz malo glume, uz mnogo inserata iz popularnih filmova (Dobar loš zao – Sedmorica veličanstvenih – Bonanza mix bio je povod za kaubojski početak, pravu pucnjavu i urnebesno dobru svirku uz pjevanje i fućkanje) obuhvatili su različite žanrove (većinom animirane i igrane filmove poput Jamesa Bonda, Nemoguće misije, Indiane Jonesa, A je to, Toma i Jerryja, Pulp Fictiona, Braće Blues, Rockyja, Policajca iz Beverly Hillsa, Otpisanih, pa čak i igrice Super Mario). Dečki su skakali i svirali i svirali i pjevali i vikali i pljeskali, pa onda opet svirali – čak i instrumente koje navodno ne znaju svirati (bas gitaru u pozadini svirao je Josip Blašković, pa ga je početak glazbe iz filma Pulp Fiction naveo da skoči na stol; a zagriženi pijanist Meštrović čak se hrabro uhvatio guditi violinu kako bi dočarao atmosferu crtanog filma A je to).
  
  Izvedba je doista bila vrhunska, zamamna, divna, zapaljivo atraktivna, u potpunosti ispunjena nevjerojatnom količinom energije… Pritom ne treba zaboraviti da je svaku skladbu trebalo aranžirati za ovaj doista specifičan sastav. Tog su se posla primili Josip Cvitanović i Darko Sedak-Benčić. Atmosferu je na koncertu dodatno začinio Dino Škare repajući najave, odjave, među-jave i, ukratko, dodajući još štofa na sve što se događalo na pozornici.
  
  Što se tiče filmske glazbe, bio je to doista pravi doživljaj, jer glazba nije bila sakrivena u slici ili pred slikom: sviralo se pred platnom, dapače, glazbenici su smetali da se potpuno vidi ono što se prikazivalo, jer – ruku na srce – ono što se sviralo bilo je bolje i zanimljivije od legendarnih scena iz kultnih filmova (koje smo svi odgledali već milijun puta). Sudarovci su toliko očarali (ili bolje reći: začarali) publiku, da se tražilo još, a predviđeni koncert filmske glazbe u drugome je dijelu prerastao u koncert novijih djela Mateja Meštrovića (koji je za njih napisao niz skladbi, a sve – „iz nepoznatog razloga“, prema riječima Filipa Merčepa, nazvao prema nekom jelu – Sarma, Sarma, Paprenjak, Mussaky, Paprikash). Prije toga niza četiri je Sudarovaca (uz malu pomoć Merčepa na glasoviru – odakle je bio protjeran) odsviralo skladbu Eine kleine Tischmusik Manfreda Menkea; djelo koje se svira priborom za jelo, a pri tome se toliko uporno vičući traži „Ručak!“ da su ogladnili svi, pa i oni koji u početku nisu bili gladni.
  
  Glad za dobrom glazbom glazbenici su dodatno utažili na samome kraju, kada su na pozornicu pozvali ansambl iz istoimene kabaretske predstave Chishche Lischche (Satiričko kazalište Kerempuh) te su tako, na potpuno ispunjenoj pozornici (treba li napomenuti da su Sudarovci donijeli sve moguće instrumente od marimbe, ksilofona, vibrafona, zvončića, zvona, timpana, bongosa, konga, gongova, činela i ostalih te da je još jedan ansambl značio priličnu gužvu na prostoru za izvođače), izveli glazbu iz filma Vlak u snijegu (Kad se mnogo malih složi) Arsena Dedića. Bilo je – a, dobro, doista – ludo i nezaboravno. Naposljetku je svima bilo žao što je koncert završio, no već su sljedeći dan Sudarovci i Meštrović krenuli s pripremama za još jedan koncert, sada u Velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski. U nedjelju, 21. travnja, s početkom u 18.00 sati za Hrvatsku su glazbenu mladež održali još jedan sličan – ali, naravno, nikada isti – udaraljkaški spektakl na kojemu je kao gost nastupio kvintet Simply Brass. I opet s velikim uspjehom, naravno.
  
  © Irena Paulus, KLASIKA.hr, travnja 2013.

Piše:

Irena
Paulus