Prosječan presjek stvarnosti

22. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 15. – 21. travnja 2013.: Dokumentarni film

• 
  
  Dokumentarna konkurencija 22. Dana hrvatskog filma kvalitativno je oslabljena izostankom nekoliko nagrađivanih filmova kao što su Gangster te voli Nebojše Slijepčevića i Posljednja ambulantna kola Sofije Iliana Meteva. No i takva, krnja selekcija, iznjedrila je nekoliko vrlo zanimljivih naslova. Nagradu Oktavijan za najbolji dokumentarni film koju dodjeljuju hrvatski kritičari zasluženo je pripala filmu Teatar Chaplin – tragikomedija u četiri čina riječkog redatelja Zorana Kreme. Radi se o filmu temeljenom strukturalno na principima grčke tragedije. Teatar Chaplin dokumentarni je film o grupi mladih Roma koji pod vodstvom Nasera Sokolija odlučuju osnovati prvi amaterski romski teatar u Europi. Redatelj istražuje motivaciju u pozadini te neobične inicijative, razotkriva razne peripetije i probleme prilikom nastajanja nove predstave i prvih međunarodnih nastupa Teatra Chaplin. Glavni lik Naser Sokoli sanjar je koji poput junaka klasičnih tragedija u sebi nosi tragičnu krivnju koju gledatelj zahvaljujući pametnom dramaturškom pristupu saznaje postupno gledajući film. Redatelj Krema odlučio se film strukturirati kao klasičnu tragediju sastavljenu od četiri čina:prologa, epizodija, stazima i eksoda. No film obiluje komičnim situacijama i zaraznim optimizmom. Radi se o vrlo dobro režiranom filmu, dramaturški preciznom opisu tog zanimljiva i hvalevrijedna fenomena. Film nosi entuzijazam brkatog vođe teatra te komičnost i originalnost članova teatra. Radi se o kompaktno režiranom i elegantno izvedenom dokumentarcu koji se na tragikomičan način bavi problemom romske manjine u Hrvatskoj i njezinim uključenjem u hrvatski kulturni život.
  
  Dokumentarac Pun kufer Tomislava Jelinčića nagrađen je nagradom za najboljeg debitanta ovogodišnjih Dana hrvatskog filma. Film je snimljen u produkciji ADU-a, a bavi se grupom ljudi kojoj se iz različitih razloga smučio život u gradu te su odlučili osnovati eko-selo i vratiti se korijenima i životu u prirodi. Redatelj pregledno predstavlja veći broj likova i pokušava prikazati njihove međusobne odnose unutar nove zajednice. Film vrvi zanimljivim likovima ali ostaje nedorečen u njihovoj pojedinačnoj razradi i povremeno pati od površnog pristupa zanemarujući dublje motive i odnose među protagonistima. Iako započinje sugestivnim prikazom atmosfere u selu Jelinčićev film varira između opservacijskog dokumentarca i televizijske reportaže. No bez obzira na određenu dramaturšku nezgrapnost Pun kufer pruža djelomičan uvid u psihološka stanja nekoliko glavnih likova i obrazlaže njihove odluke da napuste život u gradu i započnu novi u seoskoj idili. Riječ je o solidnom i kompetentno režiranom dokumentarcu kojem nedostaje autorske empatije. Jelinčić je snimio film o zanimljivoj i važnoj temi koju ipak nije uspio do kraja dramaturški profilirati.
  
  Muški film Nebojše Slijepčevića opservacijski je dokumentarac koji prikazuje djecu i benevolentan odnos njihovih roditelja te cijelog društva spram kulta vatrenog oružja. Film započinje natpisom „Hrvatska-između dva rata“ te prikazuje lokalnu feštu i štandove sa plastičnim oružjem oko kojih se okupljaju djeca. Slijepčević ovim filmom ne docira, ne objašnjava sociološke uzroke ratova nego pred gledateljem rasprostire vješto montiran i snimljen prikaz djece koja se igraju s plastičnim oružjem. Tek u kontekstu nedavnih ratova gledatelj uz redateljevu pomoć, promatrajući mačističku kulturu oružja koje djeci roditelji sa smiješkom kupuju, shvaća kako su uzroci nasilja i ratova duboko usađeni u ljude s ovih prostora. Ono što zastrašuje u Muškom filmu lakoća je i zaigranost djece koju vrlo lako možemo zamisliti u nekom budućem ratu. Film odlikuju sigurna režija i emocionalna distanca, a vrlina mu je i hladan pristup i dokumentarističa objektivnosti kojom Nebojša Slijepčević bilježi stvarnost i dječiju igru koja u sebi nosi sjeme budućih ratova.
  
  Film Đure Gavrana Presuda također pripada u red opservacijskih dokumentaraca. Gavran je instiktom pravog dokumentarista odlučio snimiti okupljene građane koji slušaju izravan prijenos izricanja presude generalu Gotovini u Haagu. Radi se o kratkom dokumentu specifičnog trenutka koji ne donosi zaključke niti se opredjeljuje nego hladno bilježi bulumentu likova i njihovu reakciju na presudu. Gavran je mudro odlučio da događaj zabilježi objektivno, bez da se stavlja na ičiju stranu. Presuda je film koji pršti emocijama, uplakanim licima, prkosom i tugom. Ipak nakon što odgledamo sva ta potresena lica u gomili, potresena osuđujućom presudom redatelj prije odjavne špice pušta glas suca koji čita godinu kasnije donesenu oslobađajuću presudu. Na taj način film postaje dramaturški zaokružen i dozvoljava gledatelju da interpretira viđeno.
  
  Silvio Mirošničenko predstavio se zaigranim i duhovitim dokumentarcem Brda, filmom koji pokušava zahvatiti život i povijest rubnog, radničkog splitskog kvarta. Bulumenta likova koji pričaju o svom kvartu osnova su tog dokumentarca koji uspijeva uhvatiti duh Brda i njegovih stanovnika prikazujući različite a tako slične sudbine marginalaca, probisvijeta i legendarnih pojedinaca – sudbine koje čine vezivno tkivo jedne zajednice, društvene skupine odnosno gradske četvrti. Riječ je o zanimljivoj, iako predugoj, sociološkoj studiji radničkog miljea, specifičnom splitskom humoru i istovremeno elegiji društvene zajednice na rubu raspada.
  
  U dokumentarnoj selekciji prikazana su i dva dokumentarca Hrvoja Mabića nastala kao dio televizijske dokumentarne serije Direkt. Prvi, Na rubu, otvoreno se i bez zadrške bavi maloljetnim delikventima izašlima iz popravnih domova. Mabić uspijeva postići visoku dozu iskrenosti i introspekcije od protagonista koji govore o kriminalnim djelima koja su počinili, djelima na koje ne mogu biti ponosni. Na rubu je televizijski dokumentarac koji slijedi unaprijed određenu formu televizijskog serijala Direkt no redatelj uspijeva u priču, režijskim i dramaturškim rješenjima unijeti svježinu i iskrene emocije glavnih protagonista. Iako bi mogao biti standardan edukacijski dokumentarac, Na rubu u rukama Hrvoja Mabića transcendira formalne okvire i donosi punokrvnu i stvarnošću impregniranu priču o mladim ljudima na rubu.
  
  Drugi Mabićev dokumentarac prikazan u konkurenciji, Alisa u zemlji stvarnosti nešto je slabije ostvarenje koje ipak uspijeva, uprkos produkcijskim problemima, zaokruženo i iskreno ispričati priču o djevojkama bez roditelja koje prolaze važnu stepenicu u životu, prijelaz iz doma u samostalan život. Ono što se čini najvrednijim kod oba dokumentarca iskrenost je protagonista i objektivan prikaz njihove životne situacije.
  
  I am Nobody redateljica Barbare Matejčić i Nine Urumov na zanimljiv formalni način prikazuje sudbinu azilanata u Hrvatskoj. Redateljice prikazuju samo ruke svojih sugovornika koji s nama dijele traumatična iskustva kroz koja su prošli što rezultira zanimljivim i potresnim filmom neopterećenim subjektivnošću. Sama Zvonimira Jurića neobičan je dokumentarac u kojem redatelj glavnoj protagonistici, djevojčici koja se boji mraka i samoće, daje kameru i dopušta joj da se snima u trenucima kada ostaje sama kod kuće. Film nosi nekoliko dirljivih scena u kojima djevojčica s kamerom dijeli svoju usamljenost i strah od mraka te uz pomoć kućnog ljubimca (mačke) i kamere svladava vlastite strahove.
  
  Film Gorana Devića Dvije peći za udarnika Trojka konceptualno je vrlo zanimljiv pokušaj da se preplitanjem audio snimki Titovih govora o Željezari Sisak iz doba Jugoslavije sa vizualnim materijalom koji pokazuje instalaciju nove peći u željezaru pokušaju povući paralele između današnjice i prošlosti. Iako nudi zanimljiv uvid u nekadašnji status Željezare Sisak u kontrastu s današnjim propadanjem te tvrtke, film monotono niže scene praćene arhivskim snimkama Titovih govora i ne uspijeva potaknuti dublju emociju u gledatelju. Devićevi režijski postupci inventivni su i osebujni no film je spor i na trenutke odveć didaktičan. Ono što nedostaje su humor, razigranost i zaigranost. Ipak, radi se ozbiljnom i kompetentnom dokumentarnom filmu.
  
  Ovogodišnja dokumentarna selekcija pružila je gledatelju nekoliko zanimljivih naslova, no s obzirom da je dokumentarni film inače jedna od najkreativnijih i najkvalitetnijih filmskih vrsta u recentnoj hrvatskoj kinematografiji, program 22. Dana hrvatskog filma bio je, na žalost, sasvim prosječan.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 24. travnja 2013.

Piše:

Nikola
Strašek