Vrijeme zaista brzo leti. Već je prošlo petnaest godina otkako su nas Michael Bay i Jerry Bruckheimer u Armageddonu (1998) pokušali podučiti što sve Amerikanci mogu učiniti. Bruce Willias odlučio je otići u svemir, na opasan i velik asteroid koji je prijetio svekolikom životu na Zemlji te se žrtvovati za opće dobro. Vjerojatno je i sam pretpostavio kako se njegova era velike akcijske zvijezde ionako bliži neminovnom kraju te će je nostalgično moći evocirati tek u akcijskim spektaklima za umirovljenički dom poput Stalloneovih/Westovih Plaćenika, pa nije bilo naodmet da je okonča u velikom stilu. Čim redatelj Joseph Kosinski (Tron: nasljedstvo) u Zaboravu (2013) počne posezati za Horacijevim stihovima, postajemo svjesni da slična sudbina očekuje i Cruiseova Jacka Harpera. Unatoč različitim žanrovskim preferencijama, Willisov Harry Stamper i Cruiseov Jack Harper počivaju na istim premisama – velebnom žrtvovanju za opće dobro, samo što se Kosinski na svu sreću odmaknuo od ljigavoga nacionalnoga patosa i kiča Bayeva filma. Pritom nam je ponudio još neka iznenađenja, ali za gledatelje je ionako bolje da preskoče posljednje tri minute filma s u potpunosti nemotiviranim sretnim zavšetkom ljubavne priče.
Bruckheimer i Bay u svom su treš spektaklu željeli vjerovati da je bog na našoj strani, često prikazujući u pseudoepski i videospotovski intoniranim totalima pripadnike različitih svjetskih religija u trenutku molitve. Kosinski, u usporedbi s njima, kao da stvara ateističku parabolu u kojoj junak u konačnici prodire u samo središte organizirane religije – koja lebdi negdje gotovo u oblacima između Zemlje i otvorenoga svemira – te je uništava niti manje niti više – nuklearnom eksplozijom. Zaborav je tipična znanstveno-fantastična distopija. Zemlja je u neposrednoj budućnosti (2077. godine) opustošena nuklearnim ratom vođenim između ljudske vrste i vanzemaljaca o kojima malo znamo. Stanovništvo se preselilo na Saturnov mjesec Titan, a malobrojni ljudstvo koje je ostalo na planetu nadgledava crpljenje oceanske vode koja je potreba za energiju u novom obitavalištu. Cijeli proces kontroliran je iz svemirske postaje nazvane Tet. Jack Harper tipičan je problematičan junak, kojega, iako su mu izbrisana sjećanja, muče nepovezane uspomene na prošli život. Stoga počinje preispitivati sustav te svoje mjesto u njemu i otkriva da nije sve onako kako mu je bilo rečeno.
Titan u cijeloj priči djeluje kao obećani raj za kojega se trebalo odricati i boriti. No u konačnici se otkriva da je bio puka iluzija, varka, koja se služila za indoktrinaciju i držanje pojedinaca u pokornom stavu, čime u vodu pada i religijska predodžba o zagrobnom životu u onostranosti. Junaci Zaborava stoga se opredjeljuju za ovozemaljski život i njegove draži jer sigurno je što je sigurno. Kontrolirano, konformističko ozračje redatelj nastoji dočarati korištenjem sterilne bijele boje te minimalističkim dizajnom Harperova obitavališta, letjelice te inih tehničkih pomagala, što je kontrapunktirano opustošenim i razorenim izgledom uprljane Zemlje. Autor intenzivno pokušava da mu film ima epski zamah, što je naglašeno čestim korištenjem totala, napose u prvoj trećini filma u kojoj se nastoji postaviti kontekst za narativnu progresiju. Međutim, kada priča dođe do samoga kraja, gledatelj shvaća kako ona nije osobito inventivna te služi tek kao vezivno tkivo između niza akcijskih i pustolovnih sekvenci u djelu, što epičnost cjeline čini praznom. Na njezinoj razradi te uvjerljivijoj motivaciji moglo se dodatno poraditi.
Iako ga postavlja kao potencijalno zanimljiv, buntovan lik koji se ne zadovoljava s danim objašnjenjima, Harper je u konačnici poprilično statičan, scenaristički ne osobito inventivan te koncipiran na općim konceptima distopijske književnosti i filma. Posrijedi je samo jedan u nizu likova posljednjih godina – u rasponu od Ethana Hunta u Nemogućoj misji: protokol duh (Mission: Impossible – Ghost Protocol, 2011) Brada Birda do Jacka Reachera u istoimenom filmu Christophera McQuarrieja (2012) – u kojem Cruisea dobrano muče, ali on ipak uspijeva spasiti svijet, što je tip uloge koji mu je obilježio karijeru. Nažalost, glumčeva karizma se s godinama počela opasno topiti pa svim silama pokušava svog protagonista učiniti zanimljivim i publici dopadljivim. Olga Kurylenko u ulozi Harperove supruge Julije beznadno je neekspresivna, a njezina je uloga scenaristički krajne plitko obrađena. Svojevrsni ljubavni trokut između Jacka, njegove partnerice Victorije (Andrea Riseborough) i Julije podosta je plošan, tim više što Victorija predstavlja režimskoga čovjeka koji se služi tjelesnim čarima kako bi svoga muškarca odagnala od primisli na egzistencijalna pitanja. Victoria je rodno stereotipna (posrijedi je ofucano žanrovsko mjesto) koliko i jezive Cinestarove reklamne kampanje Cinemen projekcije za muškarce i Cinelady za žene.
Kosinski se prikriveno referira na sve one filmove o opakim vanzemaljcima koji kontroliraju ljudski um u rasponu od Invazije tjelokradica (Invasion of the Body Snatchers, 1956) Dona Siegela do Gospodara lutaka (The Puppet Masters, 1994) Stuarta Ormea, samo što koncept prilagođava ukusu novog doba. Stoga i akcijske sekvence režira tako da ih primiče estetici videoigara, što se posebice odnosi na potjeru u kanjonu. Ni ostali akcijski prizori bitno se ne razlikuju u smještanja gledatelja u pasivan položaj promatrača. Razlika je u vidoigrama ipak ta što igrač može utjecati na ishod, a u Zaboravu je sve prepušteno redatelju i njegovu montažeru, što je opći i pomalo zabrinjavajući trend zamjetan u visokobudžetnim sepktaklima.
Zaborav je jedan od onih filmova – prenapuhanih balona, vizualno dopadljivih i dinamičnih, što znači da će gledateljima dva sata u kinu brzo proletjeti, ali se filma neće duže sjećati od trajanja odjavne špice. Gotovo ne vrijeđa inteligenciju i nije zaglupljujući poput prošlogodišnjeg Prometeja Ridleyja Scotta, ali je prazan i ne osobito originalan.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. travnja 2013.
