Od 2006. do 2011. u četvrti Novi svijet estonskog glavnog grada Tallinna djelovala je udruga građana Novi svijet. Njezin je cilj, nije teško pogoditi, bio stvoriti neki novi svijet, ali po uzoru na ne tako davni stari svijet, onaj otprije nekoliko desetaka godina, u kojem ulice nisu bile zakrčene automobilima, a susjedi su se bolje poznavali i imali više vremena povremeno se, usputno i neobvezno podružiti.
Ne samo površinski gledano, dobitnik nagrade Udruge estonskih filmskih kritičara za najbolji estonski film 2011., Novi svijet (88 min., Estonija, 2011) poprilično je neuredan, razmjerno kaotičan, zbrda-zdolan dokumentarac koji se počesto čini razmjerno amaterski (ne)organiziranim djelcem nabacanih i nezaokruženih prizora i cjelina s okusom kućnog filma, s podosta redundantno-nefunkcionalnih, odnosno nepotrebnih i suvišnih kadrova, ostvarenjem sastavljenim od nakupina slikopisnih bilješki – redom snimljenih iz ruke, gerilski brzopotezno, hvatajući nepripremljeno trenutno zbivanje – koje kronično pati od manjka informacija. No dok je za samog gledanja dojam upravo takav, po svršetku filma, u retrospekcijskom rekapituliranju cjeline, nije teško zamijetiti kako rečeni stil i pristup zapravo kongenijalno korespondiraju sa sadržajem, odnosno s duhom, stilom i pristupom grupe mladih protagonista koja djelomično uspijeva ostvariti svoje mutno oblikovane zamisli izbjegavajući sve ono što se smatra sustavnošću, kvalitetnim planiranjem i organiziranjem.
Baš kao što su udruga Novi svijet i njezino djelovanje više-manje definirani trajanjem u određenom vremenskom razdoblju, osobama koje u njoj sudjeluju te lokacijom unajmljene kuće koju su izabrali za sjedište, i film Novi svijet mahom se drži te tri točke: odvija se kronološki od 2006. do 2011, kameru usmjerava na pripadnike Novog svijeta (pojavljivanje drugih sudionika svedeno je na nužni minimum i nema, primjerice, prikaza stava i razmišljanja druge strane), a najveći se dio filma odvija u navedenoj kući i oko nje. Režija i dramaturgija također slijede impuls grupe za neuvažavanjem vrijednosti informacija i objašnjenja pa tako nećemo saznati kako je Novom svijetu pošlo za rukom dobiti nagradu grada Tallina za Najbolje postignuće godine, ni što je navelo samog predsjednika države Toomasa Hendrika Ilvesa da posjeti suvremene šašave hipije – koji, zanimljivo, nikako nisu htjeli da ih se smatra takvima, iako se njihove utopijske zamisli i klimava provedba istih čine upravo hipijevskim naslijeđem (minus opijati) – te da ih poslije pozove u svoje dvore, niti gdje je bio i što je radio ekscentrični spiritus movens udruge Erko Valk nakon što ih je iznenada napustio, razočaran i iznerviran time što nije mogao samo plandovati, uživati i biti ljubazan gostoprimac na tuđi (državni) račun.
Tootsen se ne opredjeljuje ni za jednu izdvojenu liniju događaja, ne raščlanjuje ni jedan izdvojeni problem, on jednostavno ubacuje ovo i ono redoslijedom događanja te na kraju postiže snažan dojam životnosti, hvatanja živog tijela, žive mase, prikaza uvjerljivog isječka iz dijela života grupe ljudi koji se odvija u nepredvidljivoj dinamici zbilje kao takve, gdje se kojekakve silnice i raznorazne energije, katkad suptilno, katkad izrazito, ali neprestano, sudaraju, usklađuju, mimoilaze, udružuju, razdružuju, pulsa stvarnosti prožete usponima i padovima što nisu jasno definirani i oblikovani onako kako ih u ime razgovijetnosti i komunikativnosti filmaši najčešće nastoje prikazati, nego su sastavljeni od mnoštva raznorodnih djelića koji i čine život tako uzbudljivim i bogatim.
Posrijedi je, moglo bi se reći, ono što je Zoran Tadić, mozgajući svojedobno o svježini mnogih amaterskih filmova u odnosu na mnoge profesionalne, nazvao čudesnom preobrazbom nevještine u vrlinu, bilo da je u ovom slučaju doista riječ o Tootsenovoj nevještini ili pak o njegovoj iznimnoj vještini izbjegavanja navodno neizbježnih uzusa profesionalnog zanata.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 17. travnja 2013.
