Meditacija o ljubavi

Filmovi Philippea Garrela, Kino Tuškanac, 2. – 6. travnja 2013.: Više ne čujem gitaru (J'entends plus la guitare)

• 
  
  Philipe Garrel francuski je redatelj koji je doživio kreativni vrhunac i kritičarsko priznanje tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Film o kojem ću pisati, Više ne čujem gitaru (J'entends plus la guitare) ubraja se u njegove najbolje radove, a nagrađen je i Srebrnim lavom na filmskom festivalu u Veneciji 1991. godine.  Više ne čujem gitaru senzibilna je, poetična i emotivna fuga što isijava minuciozno isprepletenim odnosima između muškarca i žene komponirana u ključu filozofske melankolije. Iako je centralna tema i vezivno narativno tkivo ljubav, Više ne čujem gitaru nije (ili nije samo) film o ljubavnoj romansi ili prekidu ljubavi nego prije meditacija i analitičko istraživanje ljubavi, žudnje, potrebe za bliskošću i utjecaja neumitnog prolaska vremena na odnos muškarca i žene. Film je gotovo opsesivno ispunjen dvoplanom, uglavnom snimljen u interijeru, u prostoru stvorenom između dvije sučeljene figure sa svake strane kadra, prostoru koji označava zagušenost emocijama, sjećanjima i onim što znači jednostavno – živjeti i voljeti. To je film interijera koji služi kao metafora unutarnjeg stanja likova i glumačke međuigre u kojem čak i ekstremno rijetki eksterijeri postoje samo kao okvir za dvije, glavne figure u kadru.
  
  Dijalozi su često apstraktni ili banalno svakodnevni, ponekad pršte ludističkim jezičnim akrobacijama, ali i potragom za dubljim značenjem onog što govorimo kad govorimo o ljubavi. Garrelova dramaturška struktura izbjegava prozni kontinuitet evokativnim elipsama i ritmičkom nestalnošću dok se narativna metoda ne sastoji od prikaza dramatičnih, prijelomnih situacija. Njega više zanimaju intervali, naizgled banalni razgovori, slučajni pogledi i dodiri – sve ono što se zbiva dok ljubav traje pod pritiskom svagdana. Tuče, svađe, vođenja ljubavi i konfrontacije zbivaju se između onog što vidimo na ekranu, između razgovora i nježnih, suptilnih dodira koji tvore jezgru odnosa između dva ljudska bića. Uz pomoć tih razgovora i načina na koji se likovi odnose jedan prema drugom prepoznajemo rezultate svađa, ovisničkih problema, trudnoća i vjenčanja. Ono što Garrel pokazuje gledatelju često su nerazumljivi ili neobjašnjeni trenuci koji se odvijaju tijekom mjeseci i godina u životu likova – trenuci koji čine pravo tkivo života i ljubavi. To ne znači kako je ovo film bez priče. Priča nam je ispričana na suptilan, svakodnevnom životu blizak način.
  
  Središnji odnos filma odvija se između Francuza Gerarda (Benoît Régent) i Njemice Marianne (Johanna Ter Steege). Njihova nestabilna veza, koketiranje s drogama i boemski način života rasprostiru se pred gledateljem pokazujući svakodnevni život, njihovu međusobnu nježnost, ljubav i suosjećanje s jedne i heroinsku ovisnost, sebičnost i polaganu dezintegraciju i udaljavanje s druge strane. Nakon što Gerard potpuno potone u heroinsku ovisnost i napokon prekine s Marianne, spašava ga Aline (Brigitte Sly), s kojom se ženi, dobiva dijete i vraća normalnoj, građanskoj egzistenciji. No to novopronađeno samopoštovanje neće razriješiti Gerardov odnos s Marianne, koju još uvijek, duboko u sebi, voli. Nijema, misteriozna priroda ljubavi nastavlja ga razarati iznutra. Garrel nam pokušava pokazati kako psihologija ljubavi ne ovisi o standardnim građanskim normama poštenja, pristojnosti, dobrote i odgovornosti. Gerard ostaje samoživ slabić, a sada daleka Marianne i dalje je sebična i nepouzdana. Ovaj uvid redatelj provlači kroz cijeli film. Značenje ljubavi, misterij žene i života Garrel ne pronalazi u grandioznim izjavama i citatima već ondje gdje emocionalne oluje i bjesne. U ljudskim bićima.
  
  Za kraj spomenuo bih kako je Više ne čujem gitaru nastao kao Garrelova reakcija na prekid veze s njemačkom pjevačicom Nico. Sličnosti sa stvarnim životnim iskustvom sveprisutne su no Garrrel je svojim filmom nadrastao osobno traumatično iskustvo i pretočio ga u poetičan, intiman, ozbiljan i poštovanja vrijedan film.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 9. travnja 2013.

Piše:

Nikola
Strašek