„Rat je najveći kulturni događaj.“ Taj tek naizgled paradoksalan stav – čiji je zastupnik sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević – umnogome boji današnjicu zemlje koja se nominalno zove Bosna i Hercegovina. Ako na kulturu gledamo kao na proces kreiranja nečijeg identiteta, o tome ne može biti nikakve sumnje. Naime, onkraj „kulture kao civilizacije“ i s onu stranu tzv. „potrošačke kulture“ (T. Eagleton), ne preostaje nam ništa više. Bosanskohercegovački identitet kulturološki se rodio u proteklom ratu.
Aida Begić svojim drugim cjelovečernjim igranim filmom, držim, opravdava takvu sliku identiteta u mnogim svojim aspektima. Protagonistica njezina filma Rahima (Marija Pikić) odrastala je kao siroče u Sarajevu ratnih devedesetih. Odrastajući bez doma i ljubavi, njezin se identitet i nije mogao drukčije razvijati doli na simboličkom otporu neprijateljskoj pošasti koja joj je odnijela roditelje. Bez roditeljskog doma, ona je postala i dijete iz doma. Naime, socijalna ustanova odmijenila joj je ono što se nikako odmijeniti ne može – majku i oca. Skrbeći o svom mlađem bratu Nedimu (Ismir Gagula) i sama je prerano postala majkom. Priča je to koju smo čuli (i vidjeli) mnogo puta, ali ipak... Film Djeca u sebi nosi nepodnošljivu težinu postojanja, čiji teret možemo gotovo fizički osjetiti tijekom cijelog njegova trajanja. Tek na samome kraju doživjet ćemo neko olakšanje (naravno, uvjetno).
Dugački kadar uvoda već nam donosi vizuru predominatnu za film Aide Begić. Kamera iz ruke (Erol Zubčević) – podrhtavajuća, nemirna i neurotična – unosi neku tjeskobu i nemir u gledatelja. Upoznajemo unutrašnjost nekog sarajevskog restorana iz njegove kuhinje. Ovdje pratimo Rahimu u njezinoj svakodnevnoj zaposlenosti i užurbanosti te dobivamo krokije njezinih šefova i kolega. Kao najbliskiji, među njima se pojavljuje kuhar Davor (Bojan Navojec). Prvi rez dešava se tek nakon nekoliko minuta. Telefonski poziv iz škole koju pohađa njezin brat-tinejdžer proširuje i nadograđuje tjeskobni kontekst priče. Nedim se ondje potukao sa sinom nekog državnog dužnosnika, a Rahima se mora podvrći poniženju od strane školske pedagoginje. To će se ponižavanje nastavljati tijekom cijeloga filma. Rahimu će ponižavati, redom, djeca na ulici, susjedi, šef Rizo (Aleksandar Seksan), socijalna radnica Jasna (Mirela Lambić), a i brat Nedim, u svom pubertetskom prkosu.
Kao domska djeca, Rahima i Nedim biti će zapravo pod stalnom prismotrom. Državni, socijalni i represivni aparat utjelovljavat će za njih društvo nadzora. No, što je ono ključno u filmu Aide Begić, a presudno po pitanju identiteta? Rahima je mlada, atraktivna žena koja svoj eros suspreže pod maramom. U nekoliko flashbackova filma slutimo protagonisticu kao dijete koje je pokopalo svoje roditelje u okupiranom Sarajevu. Njezino unezvjereno lice otkriva nam svu tragiku ratom razorena djetinjstva. Posebno je upečatljiv kadar (dokumentarne?) TV-snimke dječjeg zbora koji pjeva ispred razorenih nebodera.
Rahima je odlučila pokriti se. Iako nije vjernica – što stvarno i nije mogla postati u okolnostima gore opisanog odrastanja u socijalnim ustanovama – odlučila je preuzeti kulturni identitet mnogih bosanskih, muslimanskih žena koje su u ratu izgubile svoje najmilije. U posve moralno, a nadasve ljudski devastiranom tranzicijskom okružju, Rahima se suočava i s poduzetništvom na bosanski način, krađom, nasiljem i već istaknutim stalnim ponižavanjima. Tračak nekog svjetla u njezinu egzistenciju mogao bi unijeti lokalni trgovac Tarik (Nikola Đuričko). Kao čovjek podosta stariji od Rahime, on joj pri kraju filma daje i bračnu ponudu.
No film Djeca ne razrješava taj fabularni moment. Redateljica i scenaristica očito nije držala da bi isti mogao u bitnome pridonijeti umjetničkoj cjelini. Jednako tako, ne razrješava se niti ona narativna linija filma koja govori o dvostrukom Nedimovu životu. Naime, otkrivamo da je on žrtvom lokalnih dilera koji ga uvlače u svoje prljave poslove. Rahimina će se nepodnošljiva težina egzistencije time dodatno zakomplicirati. Ipak, autorica filma, čini se, imala je pravo ne razrješujući spomenute fabularne linije svoga filma. Naglasak je ostao na protagonistici, Rahimi. Posljednja sekvenca novogodišnjeg zagrljaja uspijeva prenijeti konačnu arističku, ali i ljudsku poruku Djece.
Nakon što je prvi film Aide Begić, Snijeg (2008), uspio privući pozornost publike i kritike svojim realističkim, ali i poetskim opisom bosanskog ruralnog ambijenta, Djeca daju prikaz urbanog, tranzicijskog Sarajeva. Aida Begić još se uspjelije nosi s ovom, gradskom ambijentacijom! Iako se u Djeci radi o širokoj društvenoj paleti likova, njezina je autorska usredotočenost na nosivi ženski lik ono što nosi specifičnu umjetničku težinu filma. Marija Pikić iznijela je protagonisticu u pritajenoj tjeskobi koja se može usporediti s naslovnim likom nedavno prikazivanog filma Halimin put Arsena Ostojića. I dok je Alma Prica suvereno iskazala svoje glumačke kvalitete u interpretaciji žene-majke na pragu pedesetih, samozatajna ljepota Marije Pikić nosi i osebujni erotski potencijal. Trenutak njezina o(t)puštanja kose ključan je detalj!
Debitant Ismir Gagula, unekoliko, ipak je ostao nerealiziranim potencijalom filma. No, ni to bitno ne umanjuje osebujno ozračje pritajene (incestuozne?) ljubavi brata i sestre (ovo smo mogli vidjeti i u nedavno prikazanom francuskom filmu Sestra Ursule Meier). Osobita kvaliteta Djece njihova su vizualna faktura/tekstura. Spomenutom neurotičnom kamerom i fotografijom dominiraju tamni tonovi, sivo i plavo. Kratki dokumentaristički pasaži u istrošenoj digitalnoj slici dodatno pridonose ozračju filma. No, ipak idejni sloj filma ostaje nam kao najznačajnija komponenta ostvarenja Aide Begić.
Koliko je danas u BiH djece poput Rahime i Nedima? I ne samo u BiH. Što će u njima, kao ljudima, ostati izuzev ratom im nametnutog kulturnog identiteta? Hoće li se oni ikad moći i ljudski subjektivirati, a ne tek socijalno, tj. kulturno identificirati? Ako je svojevremeno o sličnim temama progovorio klasik Bate Čengića Mali vojnici (1967), s filmom Aide Begić dobili smo ženski pogled na djecu ratova i domova. Drugo igrano ostvarenje sarajevske redateljice budi nam nadu u još jednog umjetnički, ali i ljudski vrijednog filmskog autora s bliskih nam prostora.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. travnja 2013.
