S 2 dana u Parizu (2 Days in Paris, 2007) i Krvavom groficom (The Countess, 2009) Julie Delpy počela se razvijati u zanimljivu redateljicu. Naspram ozbiljnih i mračnih tonova potonjeg kostimiranoga filma, 2 dana u Parizu bio je lepršava i prilično duhovita komedija u kojoj autorica nije ni pokušala skriti svoje uzore. Njezina Marion u svojoj neurotičnosti u tolikoj je mjeri nadahnuta Woodyjem Allenom i njegovim naslijeđem da navedeno počinje graničiti sa sasvim simpatičnom posvetom. U izrazitoj dijalogičnosti, naznakama glumačke improvizacije, neposrednosti redateljskoga pristupa i seciranju modernih, napose ljubavnih međuljudskih odnosa s osobitim osjećajem za urbano izrazito je prisutan utjecaj Richarda Linklatera i filmova mu Prije svijetanja (Before Sunrise, 1995) i Prije sumraka (Before Sunset, 2004). Spomenuto uopće ne iznenađuje jer je Delpy u tim filmovima i glumila. U Prije sumraka dijeli scenarističke zasluge s redateljem te glumačkim partnerom Ethanom Hawkeom, s kojima je ponovno udružila snage u trećem dijelu serijala naslovljenom Before Midnight (2013), koji, ponesen kritičarskim hvalospjevima iz Sundancea i Berlina, upravo očekuje širu kinodistribuciju.
Film 2 dana u Parizu svoj je humorni potencijal crpio iz britkih dijaloških duela središnjega para u filmu, koji su sačinjavali spomenuta Francuskinja Marion (Julie Delpy) i Amerikanac Jack (Adam Goldberg) te njihovih strahova, nezadovoljstava, neuroza, ali i pozitivnih trenutaka. Segment filma svakako je otpadao i na donekle stereotipiziran prikaz sudara kulturnih razlika na relaciji Europa (Francuska) i Amerika, premda se autorica u svom dobro znanom, gotovo politički nekorektnom stilu nije libila ironijski osvrnuti na američku politiku Busheve ere kao i vjerski fanatizam tamošnje religijske desnice, čiji izaslanici dolaze u Pariz na svojevrsno hodočašće dekodiranja da Vincijeva koda. Pošteđen nije ostao niti pariški artsy stil života.
Općenito gledajući, 2 dana u Parizu vješto se poigravao konvencijama romantične komedije i prilično je uspio, kao i Linklaterovi filmovi uostalom, u stari koncept unijeti svježinu i šarm, ponajprije stoga što naglasak nije bio na sentimentalnim i romantičnim efektima, nego na životnim i zanimljivo koncipiranim protagonistima te njihovim proživljavanjima i interakcijama. Gotovo istovjetnu formulu i redateljski pristup Delpy je primijenila i u nastavku, sada naslovljenom 2 dana u New Yorku. Prvi je film razmatrao sraz američkoga i francuskoga svjetonazora i kultura na europskom tlu, ponajprije kroz odnos Adama i Marionine ekscentrične obitelji. U drugome dijelu situacija je obrnuta – Marion živi u New Yorku s Mingusom (Chris Rock), nakon što je veza iz prijašnjeg filma očito propala te sada njezina obitelj dolazi u posjet na američko tlo.
Situacija je također naoko ozbiljnija. Marion je u braku s Mingusom i odgajaju njegovu kćer iz prvoga braka, dakle koncept odrastanja i sazrijevanja protagonista gotovo je istovjetan onome u Prije sumraka. Kako to obično biva, nove životne obveze donose i nove stresove te različite izazove s kojima se protagonisti moraju nositi, što je osobito naglašeno kroz Marionine dvojbe i promišljanja te, naravno, urbane neuroze. Cijela je situacija presvučena i velom melankolije zbog smrti njezine majke pa suočavanje s prolaznošću i starenjem predstavlja jedan od podtekstova.
Rekao bih kako je nastavak u određenoj mjeri potencirani prvi dio. Naime, film ponovno izrazito počiva na dijalozima i konverzacijskim interakcijama među grupom protagonista, mahom smještenim u jedan njujorški stan. Dijaloški dueli između likova nabrijaniji su te dodatno dinamizirani, gotovo do zaglušujućih razmjera. Marionina obitelj sada je neopisivo glasnija i bučnija, samo što to ovoga puta i nakon određenoga vremena nažalost postaje po gledatelja poprilično iritantno i stvara dojam kako redateljica nije uspijevala sasvim kontrolirati svoju glumačku postavu ili jednostavno nije bila dovoljno usredotočena na pravomjerno scenarističko balansiranje materijala. Dok je 2 dana u Parizu u svojoj blagoj kaotičnosti, koja je podcrtavala kaotičnost međuljudskih odnosa, bio simpatičan, 2 dana u New Yorku u svojoj razbarušenosti i sklonosti prema jednostavnim i prostodušnim gegovima djeluje ponešto praznjikavo. Činjenica jest kako je Delpy u svojim šalama uvijek bila izravna i ne osobito suptilna, što i predstavlja nezaobilazan dio njezina šarma, no teško se oteti dojmu kako navedeno u ovome filmu na trenutke djeluje pomalo isforsirano, odnosno umjetno i lažno.
Bilo bi nepošteno reći kako film nema dobrih trenutaka. Julie Delpy i Chris Rock uigrani su i vrlo dobri kao bračni par s brojnim nedoumicama te je u komično-dramskom seciranju njihova odnosa ležao pravi potencijal filma, koji se mogao više iskoristiti nauštrb sporednih likova. Djelo povremeno uspijeva biti zaista duhovito, iako kulturni srazovi – primjerice, prizori na američkoj carini ili trenuci u kojima Marionin otac ponovno oštećuje parkirane automobile – predstavljaju već ranije viđena scenaristička rješenja, koja su izgubila na originalnosti i svježini.
2 dana u New Yorku mogao bi publici biti zabavno ostvarenje. Ipak, sama priča imala je puno više potencijala no što je u konačnici iskorišteno.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. travnja 2013.
