U Gospodinu Lazharu samoubojstvo se dogodilo već u uvodnoj sekvenci filma. Učenik je pronašao profesoricu obješenu u učionici. Što ju je nagnalo na taj čin, međutim, ostat će nepoznanica i nakon što film završi. Redatelj uzroke i razloge suicidu ostavlja sasvim po strani, iako je razmatranjima o njemu prožeto cijelo ostvarenje. Je li profesorica bila preslobodna u odnosu prema učeniku ili je već patila od snažnih napada anksioznosti – navedeno ionako s vremenom prestaje biti bitno jer Falardeauovo neprestano referiranje na bezrazložan čin ovdje funkcionira prije svega kao narativni okidač putem kojega će pratiti niz protagonista, njihovih ukrštenih odnosa, sudbina te proživljavanja.
Stoga razrješenje učiteljičine enigme nije predmet žudnje naracije, a time niti potraga za istinom ili spoznajom jer film sugerira kako je navedeno ionako neostvariv i poprilično zakučast pokušaj. Kao što se ne može jasno i precizno prodrijeti u razloge radikalnoga čina mlade žene, istodobno se podjednako ne uspijeva odgovoriti na bitna pitanja ljudske egzistencije i trebanja drugoga. Gospodin Lazhar dobrim dijelom uspijeva ostati dojmljivo djelo upravo iz razloga što u odnosu prema gledatelju ne pokušava izigravati ozbiljno djelo koje nudi odgovore na velika životna pitanja, nego ih ostavlja otvorenima za daljnja propitivanja i životna iskustva.
Samoubojstvo, time što je narativni okidač, postaje povodom za niz psiholoških nijansiranja na kojima djelo počiva. Ne bi bilo naodmet utvrditi kako film progovara o različitim načinima žalovanja, bilo da su oni uzrokovani traumatičnim gubitkom voljene učiteljice ili obiteljskim nedaćama naslovna protagonista. Situacija je vrlo slična kao u još jednom zapaženom i izvrsnom kanadskom filmu – Slatka budućnost (The Sweet Hereafter, 1997) Atoma Egoyana, s kojim Falardeauov uradak dijeli sugestivnu, hladnu, zimsku i na trenutke pomalo oporu atmosferu. Oba djela s velikom dozom obzira i pažnje smireno vode gledatelje kroz problematiku.
Iz Gospodina Lazhara pažljivo su odstranjeni svi klimaktični elementi koji bi sugerirali neizvjesnost i napetost te koji bi mogli djelovali na emocionalnu recepciju gledatelja jer svrha djela nije jeftino isisavanje recipijentovih osjećaja. Ubrzo nakon što je uveden u narativni univerzum, Bachir Lazhar (Mohamed Fellag) otkriva se kao lik s tajnom. Prilikom razgovora u uredu ravnateljice govori kako je po zanimanju učitelj s višegodišnjim iskustvom te da ima odobren stalni boravak u Kanadi. Ubrzo se razotkriva kako nije govorio istinu – nema dodirnih točaka s učiteljskim zanimanjem te je tek u procesu traženja političkoga azila zbog tragičnih događaja u Alžiru. Spomenuta podradnja sasvim je, i vjerojatno namjerno, predvidljiva jer je gledatelj cijelo vrijeme svjestan kako će Lazhar u konačnici biti razotkriven i najvjerojatnije uklonjen iz škole. Stoga i cjelokupan, iako marginalan, proces njegova razotkrivanja, zbog sastava jedne od njegovih učenica, nije osobito uvjerljivo scenaristički izveden, no autoru je bio potreban kako bi zaokružio priču bez velikih i nepotrebno patetičnih gesti. S druge strane, izrazita linearnost naracije te jednostavan redateljski rukopis precizno ocrtavaju polagan tijek vremena i procesa tugovanja, dodatno pojačanih zimskom atmosferom.
Film vješto pokazuje emocionalne preturbacije protagonista te njihovu mučnu svijest bez suvišne i neukusne manipulativnosti. Falardeau uvjerljivo i nenametljivo uspijeva prikazati neposrednost i nesputanost dječjeg pogleda na svijet naspram ukočena svijeta odraslih. U jednom trenutku učenica sugerira Lazharu kako nisu oni – dakle, djeca, traumatizirani i zabrinuti zbog nemiloga događaja koliko su to odrasli, što samo sugerira kako je to jedna od postaja na postupnom i katkada bolnom putu odrastanja u kojem pojedinci trebaju shvatiti kako je u životu gubitak, odnosno manjak ne samo moguć nego i sveprisutan. Uvjerljivost je dodatno pojačana redateljevim odličnim radom s mladim glumcima, napose s Émilienom Néronom u ulozi problematična i krivnjom preplavljenoga Simona te Sophie Nélisse, koja tumači prerano odraslu Alice. Pritom je autor usredotočen na tipične boljke odrastanja osnovnoškolskoga uzrasta, možda nimalo originalne i sasvim svakodnevne te gotovo banalne, što pridonosi životnosti pristupa.
Mohamed Fellag također je izvrstan u ulozi Bachira Lazhara, a snaga njegove interpretacije počiva na dvojnosti samoga lika. Gledatelj je u cijeloj situaciji korak ispred ostalih likova te je upoznat s traumama iz njegove prošlosti pa se naslovni protagonist u Fellagovu tumačenju otkriva kao čovjek razapet između svoje rastrzane i mučne psihe te stoicizma i čvrstine koje projicira prema svojoj okolini. Sraz između dječjeg i odrasloga u njegovu slučaju, kada zastupa pedagoške metode koje već desetljećima nisu u uporabi u Kanadi, povod je pokušaju da se prebrodi osobna kataklizma i barem na trenutke povrati neposrednost egzistencije. Bachir, pomažući djeci, tako dobiva priliku da se na svojevrstan način donekle oslobodi krivnje što je u Alžiru ostavio vlastitu djecu. Naravno, kroz njegovu se priču Falardeau dotiče i egzilantskih toposa, no vješto izbjegava stereotipiju te ih uspješno uklapa u cjelinu. Film je stoga prožet razmatranjem problematike multikulturalnosti, kojoj pristupa na suptilan i nenametljiv te human način.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. travnja 2013.