Godinama prije You Tubea, koji je u medijskom prostoru nakon 2005. godine napravio pravu malu revoluciju, Daniel Myrick i Eduardo Sánchez svojim su filmom Projekt: Vještica iz Blaira (The Blair Witch Project, 1999) najavili doba kada će ljudi internetom dijeliti svoje često amaterske privatne snimke te postizati enormnu gledanost. Spomenuti dvojac uspio je svoj ultraniskobudžetni horor unosno prodati zbog efektno osmišljene marketinške kampanje koja je počivala na lažnom podatku da je film zapravo pronađena, autentična snimka skupine entuzijasta koji su krenuli u šume Marylanda snimati dokumentarac o lokalnoj legendi. Myricku i Sánchezu nije odmogla niti činjenica kako je njihovo ostvarenje bilo poprilično slabo – narativni nered, kojim se nastojala postići autentičnost i dokumentarnost te, prije svega, nedostatak suvisle priče i bilo kakva narativnoga klimaksa u cijeloj su histeriji oko toga djelca bili minorna pozadinska stvar.
Međutim, Projekt: Vještica iz Blaira bio je i ostao zanimljiv iz dvaju razloga. S jedne je strane naznačio nove smjernice u horor žanru koji se već devedesetih godina počeo iscrpljivati u besmislenim prepravcima žanrovske klasike iz ranijih desetljeća. S druge strane, film je implicirao medijsku revoluciju koja će se uskoro dogoditi, a koja se bila sasvim u skladu s tendencijama narcističke i voajerističke kulture dijeljenja privatnih i inih sadržaja sa svima kojih ih žele vidjeti i prokomentirati, a čijim smo sastavnim dijelom svi mi kolikogod se tome nastojali oduprijeti. Nakon gledanja Posljednje patrole (End of Watch, 2012), čini mi se kako je redatelj i scenarist David Ayer gotovo posegnuo za formulom Myrciska i Sánchez kako bi također u ustajale žanrovske konvencije policijskoga filma pokušao unijeti nove ideje, premda je u tim nastojanjima ipak bio ponešto suzdržaniji, naravno u pozitivnom smislu riječi, od autora Vještice iz Blaira.
Naime, Ayeru nije bilo potrebno da film lažno prodaje kao autentično i dokumentarno svjedočanstvo o kriminalnom miljeu i policijskim akcijama u Los Angelesu, nego je svjesno iskoristio promjene kulturnih kodova koje je potaknuo You Tube donekle demokratizirajući medijski prostor. U Posljednjoj patroli od zaskakivanja i šokiranja publike mnogo je važnije nastojanje da se žanrovski obrasci pokušaju redefinirati te da se postigne izrazito realističko ozračje. Uostalom, autor je vješto izbjegao zamke u koje su upali Myrick i Sánchez. Prvo je osmislio dobar scenarij koji počiva na interakciji glavnih dvaju likova – policajaca Briana Taylora (Jake Gyllenhaal) i Mikea Zavale (Michael Peña). U filmu postoje dva načina na koja se likovi oblikuju. Kako bi postigao željenu realističnost, redatelj se suzdržava od autorskih komentara, što je uvjetovalo da su Mike i Daniel gotovo jedine fokalne točke filma, o kojima saznajemo ili putem njihovih verbalnih duela ili putem akcija i djelovanja koje poduzimaju. Stoga film djeluje kao neposredan zapis, odnos isječak iz policijskoga života na ulicama kojima vladaju nasilje i narkobande te gdje bolji kraj izvlači onaj koji brže posegne za pucaljkama. Nije teško pretpostaviti kako u portretiranju likova film vrvi maskulinom stereotipijom i homosocijalnim akcentima. Dvojica su aktera u svojoj privrženosti jedino poslu predana koliko i jedan drugome. Žene njihovih života scenaristički su svedene tek na plošne, usputne likove. Cilj je također bio da se protagonisti prikažu u što prosječnijem svjetlu, iako je portretiranje negativaca svedeno na puku karikaturu. Jake Gyllenhaal i Michael Peña vrlo su solidno odradili glumački dio posla.
Pritom se pazilo da film ipak ne postane narativni kaos, što se postiglo lavabavo koncipiranom pričom. Iako je naglasak stavljen na nekoliko policijskih intervencija, akcionost i klimaktične situacije s razlogom su izbjegavane, premda, ako se podrobnije pozabavite samom pričom, nije teško uočiti kako je prilično standardna i ne uspijeva uvijek izbjegnuti žanrovske klišeje. Posebice se to odnosi na sagledavanje odnosa nadređeni-podređeni, bespotrebno isticanje herojstva protagonista, a uključivanje segmenata njihova privatnoga života, iako ima svrhu da psihološki i emocionalno produbi karaktere, više predstavljaju opća mjesta.
Ayer fingira da koristi kamere smještene u patrolne policijske automobile kao sastavni dio policijske opreme, kao i one na njihovim uniformama, uz dodatak amaterskih kamera jer jedan od njegovim protagonista, nadobudni Daniel, za svoje doškolovanje navodno priprema projekt na temu savjesnoga policijskoga obavljanja dužnosti. Bilo bi ipak pogrešno utvrditi kako redatelj komponira film od mnoštva autentičnih i neprofesionalnih snimki koje su zabilježili njegovi protagonisti, iako pretežni dio uratka otpada na njih. One se, naime, izmjenjuju s profesionalnim snimkama u kojima se koristi kamera iz ruke jer se trebaju stilski nadovezivati na ove netom spomenute. Time čine svojevrsno vezivno tkivo među mnoštvom autentičnih isječaka iz stvarna života. Često prikazuju one trenutke kada Ayerovi protagonisti nisu mogli koristiti vlastite snimateljske naprave.
Učinak takva postupka pokazao se korisnim jer je cjelini dao na živosti i autentičnosti pa čak i kada ste svjesni da autor ipak barata poznatim konceptima na kojima se kao veteran žanra ipak specijalizirao (scenarist je, primjerice, Dana obuke (Training Day, 2001) Antoinea Fuque s Denzelom Washingtonom i Ethanom Hawkeom u glavnim ulogama). Posljednja patrola opća žanrovska mjesta podosta uspješno uspijeva spojiti s novim pristupom, mahom zbog redateljskih rješenja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. ožujka 2013.
