I ove je godine filmski festival u Monsu privukao velik broj filmofila koji se ondje tradicionalno okupljaju s pravom očekujući svečanost filmske umjetnosti. O bogatstvu programa najbolje svjedoči podatak da je prikazano stotinjak dugometražnih i kratkometražnih filmova izabranih među tristotinjak prijavljenih. U Glavnom programu prikazano je dvanaest filmova iz cijelog svijeta, a o najboljima su odlučivali Glavni žiri (Le Jury Officiel), Žiri filmašica (Le Jury Cinéfemme), čiji je senzibilitet dao prilog drukčijem pogledu na filmove, i Žiri mladih europskih filmofila (Le Jury des Jeunes Cinéphiles Européens). Poseban je žiri (Le Jury des Courts Métrages belges et le Jury des Courts Métrages Internationaux) birao najbolje belgijske i međunarodne kratke filmove, dok je FEDEORA, Federacija filmskih kritičara Europe i Mediterana, dodijelila nagradu kategoriji Europskog debitantskog filma u kojoj je nagradu osvojio španjolski film Od tvog prozora do mog (De tu ventana a la mía) Paule Ortiz poznatiji pod engleskim naslovom Chrysalis.
Ljubav iz naziva festivala, svevremenska je tema i to je otvorilo široki prostor pričama o ljubavi kao i iščitavanju samog fenomena privlačnosti i protoka emocija između ljudi, zbog čijih se atribucija, poput onih o nepresušnosti ljubavne energije, vulkanskog aktiviteta, ljubavi kao pokretačke sile svijeta, sasvim logično nameće pitanje – može li film uopće ne govoriti o ljubavi!? Različitost predstavljenih filmova odraz je živopisnosti svijeta današnjice. Na Festivalu su prikazani filmovi iz čak četrdeset i sedam država sa gotovo svih kontinenata (osim Australije), a to govori i o složenosti organizacije Festivala. U tom se kontekstu izdvaja i zanimljiv podatak da je čak 44 posto prikazanih filmova snimljeno u francuskoj produkciji ili u koprodukciji s francuskim partnerima.
Među uzvanicima našla su se i ugledni filmaši kao što su talijanski producent Renzo Rosseliini, rumunjski redatelj Radu Mihaileanu i francuski redatelj Pascaal Thomas koji je predsjedao Glavnim žirijem koji je ovogodišnji Grand Prix dodijelio filmu Halimin put redatelja Arsena Antona Ostojića snimljenom u hrvatsko-slovensko-bosanskohercegovačkoj koprodukciji. Kako je o filmu već bilo riječi na stranicama Filmovi.hr, recimo tek da je Halimin put osvojio i nagradu za najbolju žensku ulogu (Alma Prica) i nagradu Žirija filmašica.
Na otvaranju ovogodišnjeg Festivala prikazan je film Trešnja na torti (La cerise sur le gâteau), redateljski debi ugledne talijanske glumice Laure Morante, ujedno i počasne gošće ovogodišnjeg Festivala, snimljen u francuskoj produkciji. Riječ je o sentimentalnoj komediji koja ne igra na prvu loptu, a donosi priču o Amandi (Laure Morante) i njezinom problemu androfobije, straha od muškaraca i sentimentalnog vezivanja, problemu zbog kojeg sustavno uništava svaku ozbiljniju vezu. Film donosi zaplete i situacije koje nude pogled na ljubavnu problematiku s motrišta suvremenih razmatranja rodnih pitanja, etablirajući pritom poruku o prijateljstvu kao moćnom emocionalnom odnosu snažna djelovanja.
Među pet talijanskih filmovima prikazanih na Festivalu – Baš svaki dan (Tutti i santi giorni) Paola Virzìja, Iako je ljubav, ne vidi se (Anche se è amore non si vede) Salvatorea Ficarre i Valentina Piconea, Akrobati (Gli equilibristi) Ivana De Mattea, Ja i ti (Io e te) Bernarda Bertoluccija i Gospodari kuće (I padroni di casa) Edoarda Gabbriellinija – izdvojila se tragikomedija Akrobati, i to ne samo zbog nagrade za najbolju mušku ulogu koju je dobio Valerio Mastandrea, nego i zbog semantičnosti naslova koji izvrsno sugerira vještinu življenja, u ovom slučaju muškarca i oca u dinamičnom razdoblju organizacije novog života nakon razvoda braka. Drama započinje sporazumnim razvodom i gradi se oko Giulijeva novog životnog puta na kojem ga evidentan manjak snalažljivosti dovodi do pada životnog standarda. Međutim njegovo dostojanstvo i samopoštovanje iznova se uspostavljaju kao oblik izbavljenja od ljudske bahatosti.
Jedna je od tradicija Međunarodnog festivala ljubavnog filma (FIFA) u Monsu predstavljanje manje poznatih kinematografija, pa je tako nakon rumunjske i irske kinematografije te zanimljive palete skandinavskog filma ove godine posebna pozornost posvećena bugarskoj kinematografiji koja se predstavila filmovima Ave (Avé) Konstantina Bojanova, Otok (The Island) Kamena Kaleva, Posljednja ambulantna kola Sofije (Poslednata lineika na Sofia) Iliana Meteva (u kojem je, podsjetimo, Hrvatska bila koproducent), Vjera, ljubav i viski (Faith, Love and Whiskey) Kristine Nikolove i Ja sam ti (I Am You) Petera Popzlateva. Tematika bugarskih filmova zahvaća široki raspon od adolescentskih problema kompulzivne lažljivice Avé u istoimenom filmu, skrivanja istine o podrijetlu i trudnoći u filmu Otok, dokumentarne priče medicinske sestre umorne od frenetična životnog ritma koji stvara problem dvomilijunskog bugarskog glavnog grada koji raspolaže sa samo trinaest kola hitne pomoći, preko filma Ja sam ti u kojem se kroz prizmu odnosa dviju žena konstruira teza o cikličnosti iskustva života kao jedinstvene slike koja bez obzira na sve evolucijske procese u konačnici ostaje nepromijenjena, do protagonistice Neli koja napušta američki san i vraća se u rodnu Bugarsku prepuštajući se staroj ljubavi bez obzira na to što je zaručena (Vjera, ljubav i viski).
Na ovogodišnjem je Festivalu bila zamjetna zastupljenost popularne glazbe koja je očigledno ponesena postmodernističkim tendencijama intermedijalnih iskustava ušla na velika vrata u prostore filmske glazbe. To potvrđuje velik broj prikazanih filmova koji je uvrstio popularne pjesme poput Baby Keep Smiling Loua Bega u gruzijskom filmu Keep Smiling (Gaigimet) Rusudana Chkonia, Let Me Da Te Love You Svetlia And The Legends u bugarskom filmu Vjera, ljubav i viski ili Davea (Wouter Otto Levenbach) koji je pjesmom Vanina razveselio i osvojio publiku (koja je tom filmu dodijelila svoju nagradu) glumeći samoga sebe u francuskom filmu Pjesma za moju majku (Une chanson pour ma mère) u kojem ga otimaju kako bi otmičarevoj majci na samrtnoj postelji pjevao omiljenu joj pjesmu.
Glazbom je posebno bio nadahnut Goran Paskaljević redatelj filma Kad svane dan, snimljenog u srpsko-francusko-hrvatskoj produkciji, čiji je pristup glazbi propituje osebujne komunikacijske kvalitete glazbe kao medija, s jedne strane kao memorijskog arhiva, a s druge identifikacijskog sredstva putem kojeg umirovljeni profesor glazbe iz Beograda nakon pronalaska glazbene partiture, otkriva svoje židovske korijene davno zatomljene zbog užasa koncentracijskih logora. Posebno je naglašena snaga glazbe kao umjetničke ekspresije, za koju je zaslužan gitaristički virtuoz Vlatko Stefanovski.
© Ania Škrobonja, FILMOVI.hr, 17. ožujka 2013.
