Španjolska redateljica Icíar Bollaín kreće od ne osobito originalne premise filma u filmu, odnosno filma o snimanju filma. Njezina ekipa, predvođena redateljem Sebastiánom (Gael García Bernal) i novcem opsjednutim producentom Costom (Luis Tosar) dolazi u Boliviju kako bi, doduše s ograničenim budžetom, na autentičnim lokacijama snimila povijesno djelo o pohodu Kristofora Kolumba u Čočabambi te koloniziranju lokalnoga stanovništa. Želja je filmske ekipe, saznajemo iz njihovim razgovora, ponuditi novi pogled na španjolsku eksploataciju domicilnog stanovništa te na taj način stvoriti djelo koje će propitkivati kolektivno pamćenje vezano uz europska, napose španjolska, osvajanja južnoameričkih prostora. Međutim, radnja filma, uskoro se ispostavlja, usko je vezana uz suvremene događaje koji se odvijaju u Boliviji. Lokalno stanovništo ustaje protiv vlade te njezina odnosa naspram autohtonoga stanovništva, kojem je onemogućen pristup pitkoj vodi zbog gramzivosti kapitalističkih multinacionalnih kompanija, koje su uz pomoć političkih centara moći odlučile privatizirati izvorišta.
Priznat ćete, redateljičina paralela u svojoj simboličnosti nije osobito kompleksna. Zbivanja u imaginarnom filmu o kolonizaciji i iskorištavanja uvelike korespondiraju sa suvremenim događajima u kojima se ponovno odvija jedna vrsta kolonizacije, ovoga puta od strane stranih (američkih) multinacionalnih kompanija, koje u beskrupuloznoj utrci za povećanjem profita ne biraju sredstva i metode. Simptomatično je pritom kako su likovi političara, primjerice gradonačelnika, redovito potomci europskih doseljenika, čime se sugerira kako principi kolonizacije zapravo nikada nisu niti prestali, nego su zadobili možda tek suptilnije i prikrivenije obličje. Dvije razine radnje povezuje lik Daniela (Juan Carlos Aduviri), koji je u filmu angažiran kao naturšćik u ulozi domorodačkoga pobunjenika Atueyja, ali istodobno u stvarnom životu predvodi uličnu pobunu protiv lokalne vlasti.
Namjera filma ipak nije propitkivanje španjolske kolonijalne prošlosti jer se prošla zbivanja, kroz priču o snimanju imaginarnoga filma, više koriste kao svojevrsna osmatračnica za sadašnjost i omogućuju autorici da projicira vlastite stavove o naravi kapitalističkoga sustava, čime se uostalom bavila i u svom trileru Mataharis (2007). Iako, kao što sam rekao, redateljičina parabola nije osobito složena niti inovativna, čini se kako joj to nije biti bila namjera. Bollaín više zanimaju reakcije njezinih protagonista na spomenute događaje iz dviju perspektiva – jedne strane, španjolske, a druge domicilne. Kroz verbalne duele gledatelj uspijeva dobiti u osnovnim crtama skicirane reakcije, primjerice, svih važnijih glumaca u fiktivnom filmu. Juan (Raúl Arévalo) i Alberto (Carlos Santos) gotovo zanosno, idealistično progovaraju o nedostacima španjolske kolonijalne prošlosti i svemu onome što ih je potaknulo da se pridruže filmskome projektu, dok ih rezignirani, alkoholu skloni Antón (Karra Elejalde) neprestano provocira svojim britkim upadicama. Antónova pozicija sugerira kako se njihova promišljanja ne izdižu iznad razine salonskih liberalnih intelektualaca, odnosno pukoga ispraznoga verbalizma. Naposljetku, kada izbija ulična revolucija, upravo će Antón zajedno sa Sebastiánom ostati u Boliviji, dok će ostatak ekipe u velikom strahu napustiti zemlju.
Za idejnu potku filma osobito je bitan lik producenta Coste, koji je donekle stereotipno prikazan kao čovjek sklon traženju načina da za što manje uložena novca osigura najveću moguću dobit. Kada članovi filmske ekipe na prijemu kod gradonačelnika prigovaraju istome o odnosu prema stanovnicima grada, on im elegantno spušta da također naturšćike plaćaju svega dva dolara tjedno, čime se osobito ne razliku od svih onih interesnih skupina koje u zemljama trećega svijeta iskorištavaju jeftinu radnu snagu u ime postizanja što većega profita. Ponešto predvidljivo, takav će se Costa u završnoj trećini filma pokazati kao najveći junak te će doživjeti osobno iskupljenje, dok će autistični Sebastián ostati na razini sebičnjaka kojemu je jedini cilj da zaokruži vlastito umjetničko djelo bez obzira na cijenu koja bi se trebala platiti.
Unatoč već viđenom obrascu i određenim, ranije navedenim manjkavostima, I kiša, također kao fimska cjelina vrlo solidno funkcionira. Bollaín je sposobna autorica koja podjednako uspješno uspijeva prikazati masovne scene, primjerice, vezane uz inscenaciju fiktivnoga filma kroz koji prikazuje vjerski i eksploatacijski teror kojega su provodile kolonijalne sile, ali isto tako i gotovo dokumentaristički zabilježiti malu suvremenu revoluciju sa svim njezinim pojedinostima i specifičnostima. Segmenti filma u kojima se Costa probija kroz blokirane ulice grada vrlo su dobro i uzbudljivo postavljene. S druge strane, nisu zanemarena niti intimna proživljavanja protagonista koja autorica uvjerljivo uspijeva skicirati u nekoliko poteza, kao i sraz svjetonazora, prilikom čega treba istaknuti i dobru glumačku postavu. Pritom su manipulativnost i didakticizam, u koje je film vrlo lako mogao upasti, vješto izbjegnuti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2013.