Priča iz Hrvatske
Sjećanje: Krsto Papić (1933-2013)
-
Službeno rođen 7. prosinca 1933. (a u stvarnosti dvije, tri godine poslije, što je pojasnio u intervjuu u Hrvatskom filmskom ljetopisu, br. 61) u Vučedolu u Crnoj Gori, preminuo 7. veljače 2013. u Zagrebu, filmski redatelj Krsto Papić bio je velikan hrvatskog filma. Velikanima svih područja svojstveno je da iza sebe ostavljaju velika djela, kako u pogledu kreativnosti, invencije i stručnosti, tako i u pogledu pozitivnog utjecaja rečenog opusa na okolinu, ponajprije na uže područje u kojem su njihovi autori djelovali, ali i na pripadajuće društvo u širem smislu. Uže područje Papićeva djelovanja bila je kinematografija i unutar nje najjači je trag ostavio svojim ranim radovima, dugometražnim igranim filmovima Lisice (1969) i Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973) te nizom kratkometražnih dokumentaraca nastalih između 1968. i 1972., a to su: Halo, München, Kad te moja čakija ubode, Čvor, Nek se čuje i naš glas, Mala seoska priredba i Specijalni vlakovi. Od dugometražnih igranih filmova, nemali ugled imaju nadalje Izbavitelj (1976) te Život sa stricem (1988) Papićevi ostali dokumentarci kao i cjelovečernji igrani filmovi – a potonji su još Iluzija (1967), Tajna Nikole Tesle (1980), Priča iz Hrvatske (1991), Kad mrtvi zapjevaju (1998), Infekcija (2003) te Cvjetni trg (2012) – nailazili su na barem jednak broj pokuda kao i pohvala, ako pokude već ne bi prevladale.
No, primjerice, Priča iz Hrvatske u međuvremenu je, barem u nekim krugovima, doživjela svojevrsnu revalorizaciju te se, pojednostavljeno rečeno, više ne ćuti lošim prodržavnim filmom, kako ga se mahom ocjenjivalo u vrijeme premijere, nego, štoviše, zanimljivim djelom koje u samom osvitu hrvatske samostalnosti već kritizira novi režim. Bi li se tome moglo dodati: dalekovidno? U tom smislu, podsjetimo se da je Papić često naglašavao važnost spekulativno vremenske dimenzije vrijednosti umjetničkog djela. Novinaru Darku Hudelistu je, primjerice, u intervjuu u Globusu 2009., na pitanje o tome smatra li se velikim redateljem odgovorio: „To se još ne može znati. Tek kad prođe jedno dugo, dugo vrijeme, vidi se prava vrijednost nekog filma ili nekog redatelja.“ U opširnom, pak, intervjuu u Hrvatskom filmskom ljetopisu 2010. godine koji su s njim vodili filmolozi Juraj Kukoč, Daniel Rafaelić i Tomislav Šakić, Papić, upravo u povodu filma Priča iz Hrvatske, kaže približno ovo: „Svaki redatelj mora imati neku viziju. Kad snima film mora gledati ne samo sadašnjost, nego vidjeti negdje budućnost. A to ide intuitivnim putem. I tu je uvijek bio glavni nesporazum između mene i filmskih kritičara. Oni su uvijek tražili neki sadašnji trenutak, a ja sam taj sadašnji trenutak koristio, odnosno snimao, misleći na neku budućnost koju možda neću ni doživjeti. Kad čovjek malo poduže živi, kao ja, dočekao sam da ljudi vaše generacije razumiju što sam ja tada htio. A kad je film izišao, bio je pljuvačnica. Da sam pravio neku propagandu Tuđmanu i takve gluposti, ne bi Priča iz Hrvatske imala toliko uspjeha u svijetu. Nevjerojatno je koliko me ljudi pita baš za taj film. Kao da se popravljao sam od sebe, kao da dobiva s vremenom." Na isti način Papić govori i o svom tada posljednjem filmu, Infekciji: „Snimao sam ga sluteći da će doći nekakva kriza. I naravna stvar da sam bio popljuvan u Puli. A mi smo prije pet-šest godina snimili ovo što se danas događa.“
Ako se takve izjave i mogu učiniti neskromnima, to ne znači da nisu točne, kao ni da mnogi drugi ne razmišljaju na sličan način, no Papić se, eto, nije libio to javno izreći. Uostalom, odvažnost i odlučnost u opiranju dominantnoj struji odlike su i njegovih filmova. Ponajprije u tematskom, ali i u stilskom smislu. Kako je u kratkom isječku na televiziji u povodu Papićeve smrti izjavio njegov dugogodišnji scenaristički suradnik Mate Matišić, svaki se Papićev film suprotstavljao aktualnoj vladajućoj ideologiji. Doista, tek s iznimkom uglavnom nepolitične Tajne Nikole Tesle, Papić je od prvog značajnog filma, Lisica, pa do posljednjeg, Cvjetnog trga – koji će u kina stići u travnju – ponekad otvorenije, ponekad prikrivenije, ali uvijek dovoljno čitljivo, vodio dijalog s pozicijama moći, ili rogoborio protiv vlasti, bez obzira bila to ona načelno jednoumna, kakvom danas rado nazivamo nekadašnju socijalističku ili ova sadašnja koju nazivamo demokratskom. I jedna i druga ne samo da tlače običnog malog čovjeka, nego mu doslovno prijete smrću, poručuju Papićevi filmovi kroz koje se jasno provlači misao o tome da sve intimne nesreće pojedinca nastaju kao posljedica vladajuće ideologije, odnosno nacionalnih trauma.
U Lisicama, tako, seoska mladenka Višnja (Jagoda Kaloper) pogiba u kršu Dalmatinske zagore od ruke povampirenih sumještana, no taj je krajnji (zlo)čin lančana posljedica suprotstavljanja predsjednika njene države Josipa Broza Tita Rezoluciji Informbiroa pod vodstvom Generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Josifa Staljina. Sukob na vrhu doveo je do smrti na dnu. Glavni junak Papićeva posljednjeg filma Cvjetni trg, glumac u kazalištu lutaka, Filip Kapec (Dražen Kuhn), za dlaku će se izvući od pogubljenja, a tijekom filma izravno će biti ugroženi životi članova njegove posve apolitične uže obitelji. Predstavljeno stradanje i nepovratno nagore izmijenjena budućnost Kapecovih također je krajnja posljedica postupaka arogantnih vladajućih. No dok je u Lisicama produžena ruka vrhovne vlasti bila službena izvršna vlast, takozvani narodni organ, u Cvjetnom trgu vrhovnici svoje neslužbene, ali djelotvorne izvršitelje imaju u redovima kriminalaca, odnosno mafije čiji je ovdje najistaknutiji predstavnik Ivan Macković Macko u dojmljivoj interpretaciji Mladena Vulića, vrlo prepoznatljiv, precizno i slojevito ocrtan takozvani veliki Hrvat današnjice, po vlastitom mišljenju i samoprezentaciji pobožan obiteljski čovjek, no čije je zanimanje, molim lijepo, ono poduzetnika-kriminalca-ubojice.
Citirajmo opet samog Papića, iz intervjua koji je ljetos dao autoru ovog teksta za Festivalske novine Festivala igranog filma u Puli: „Kad pravite suvremeni film, obično nastojite utisnuti duh vremena u kojem on nastaje. Naši filmovi vjerojatno neće biti hitovi, no vjerujem da će na kraju, za trideset-četrdeset godina, njihova jedina ili barem najveća vrijednost biti upravo otisak vremena. Jako je važno ne lagati o problemima koji su oko nas i u nama, jer ljudi će to prepoznati. A ako ste govorili istinu, siguran sam da će gledatelji to znati. Bit će neki krug ljudi koji će se zanimati za ovo vrijeme i oni će morati posegnuti za našim filmovima, bez obzira na to bili oni dobri ili loši. Mislim da smo u Cvjetnom trgu uspjeli prikazati psihozu i tjeskobu vremena u kojem živimo u Hrvatskoj.“ Papićev filmski otisak vremena poprilično uvjerljiva dijagostičkoga dojma nesumnjivo je uspješno uhvatio jednu od itekako bitnih strukturnih društveno-političkih promjena što su se dogodile od 1948., kad se događaju Lisice, do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća u koje je smješten Cvjetni trg – puk je nekoć mogao razlikovati vlast od kriminalnog miljea, a danas su te granice, ako ne poništene onda svakako zamagljene do nerazaznatljivosti.
Poslije provokativnih i uspješnih, ali i politički napadanih Lisica i Hamleta, nastalih u razdoblju u kojem je, kako reče Papić, „Tito popustio uzde“, nadošla je, nakon Karađorđeva i obračunavanja s takozvanim nacionalističkim i anarholiberalnim snagama, opasno sklizava klima u kojoj se priprijetilo kritički usmjerenim redateljima. No Papić ni tad nije odustao od podbunjivanja. Razmjernu socijalnokritičku izravnost prethodna dva filma zamijenio je razmjernom zakukuljenošću Izbavitelja koji je, u žanrovskom ruhu fantastike, smješten u neodređeno vrijeme u neodređenu zemlju, naizgled govorio protiv fašizma, a tako je, lukavo, bio i plasiran. No pronicljiviji su gledatelji zamijetili da je riječ o prikriveno antikomunističkom filmu, što je Papić kasnije i potvrdio. Jedan od takvih bio je utjecajni političar i sociolog Stipe Šuvar, kojem se kao Republičkom sekretaru za prosvjetu i kulturu nije bilo dobro zamjeriti, a koji je Izbavitelja, zajedno s Hamletom u Mrduši Donjoj, nezadovoljno okarakterizirao primitivnim pamfletima što se trude dokazati kako je Jugoslavija na sporednom, slijepom kolosijeku svjetskih zbivanja. Problema nije manjkalo ni prigodom realizacije sljedećeg Papićeva politički oštrog filma, Života sa stricem. Snimanje antititoističke priče s početka 1950-ih o „kastraciji jedne generacije“ – kako ju je opisao redatelj – 1987. godine zdušno su nastojali onemogućiti članovi politički nimalo bezazlenog republičkog SUBNOR-a, Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije, a što je dovelo i do sudskih tužbi.
U osmišljavanju filmova, Papiću je sadržaj uvijek bio važniji od stila, koji bi se mogao ocijeniti više tvrdim, sirovim i elementarnim, negoli elegantnim, tečnim i profinjenim, no to je mahom i odgovaralo duhu temeljno ruralnog mentaliteta kojim se Papić pretežno bavio, čak i onda kad je radnja bila ambijentirana u gradsku sredinu. Citirajmo ponovno Papića: „Uopće me ne zanima snima li netko duge kadrove, kratke kadrove, vozi li ili snima iz ruke, nego me interesira slijedi li priča unutrašnju liniju s kojom vi korespondirate. Mada je svaka umjetnost umjetna, film posebno mora djelovati kao život, pa i više od toga. Ne mislim doslovce da se život preslika dokumentarno, nego da priča korespondira sa životom.“
Papić je i u stilskom smislu išao svojim putem, načelno neskladnim s općim slijedom mijena filmskih epoha, kako zapaža Tomislav Šakić u eseju Uvod u Krsta Papića u HFLJ-u br. 61. Od novovalovsko-modernističkih početaka s jakim okusom dokumentarističkog iskustva, vremenom je usvojio klasičnofabularni stil i to, kako je sam rekao, „svjesnim priklanjanjem američkoj dramaturgiji, tražeći put prema publici“. Odnosno, preciznije, prema „vječnoj publici“, onoj koja će njegove filmove i za nekoliko desetljeća osjećati kao bliske i uvjerljive priče o ljudima i situacijama u kojima se prepoznaju pojedinačno i univerzalno.
Papić je, ne zaboravimo spomenuti, jedan od nevelikog broja hrvatskih redatelja čiji je rad imao znatan i kontinuiran odjek u svijetu, a što znači da mu je većina filmova bila zapažena i nagrađivana te, naposljetku, distribuirana u inozemnim kinima. Lisice su prikazane u tad svježe utemeljenom programu Redateljski dvotjedan (Quinzane des Realisateurs) festivala u Cannesu 1970., a prema Papićevim riječima izbornici su ga prvotno uvrstili u glavnu konkurenciju, no to je iz političkih razloga onemogućila jugoslavenska savezna komisija za izbor filmova na strane festivale. Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj prikazana je u konkurenciji Berlinalea 1974.; Izbavitelj je osvojio Grand Prix Festivala u Trstu 1977. i na Fantasportu u Portugalu 1982.; Život sa stricem osvojio je nagradu za najboljeg glumca (Davor Janjić) i nagradu FIPRESCI-a u Montrealu 1988. te 1990. nominiran za Zlatni globus u kategoriji filma na neengleskom jeziku; Cvjetni trg je 2012. u Montrealu počašćen priznanjem Sloboda govora (Freedom of Speech), a na istom je festivalu 2004. Papić nagrađen posebnom nagradom Grand Prix Special des Ameriques za cjelokupni opus. Od ovdašnjih priznanja navedimo tri Zlatne Arene za režiju – za Lisice, Priču iz Hrvatske i Kad mrtvi zapjevaju – te najugledniju hrvatsku nagradu za prinos na području umjetnosti Vladimir Nazor za životno djelo koja mu je dodijeljena 2006. godine.
I na kraju, vratimo se onome što smo natuknuli na početku, to jest utjecaju Papićeva opusa na okolinu. Mrduša Donja i Mala seoska priredba utisnuli su se u kolektivnu svijest i pojmovnik hrvatskog jezika: uvelike zahvaljujući Papićevu filmu – ali i izvornoj, vrlo popularnoj predstavi Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja iz pera Ive Brešana – izraz Mrduša Donja udomaćio se kao sinonim za priprostu zabit Bogu iza leđa, a izraz mala seoska priredba, koji je Papićeva invencija, mnogi će i danas upotrijebiti kad žele reći kako je neki događaj, gdje god se održavao, bio kičast i neuspjelo glamurozan.
Usmjerivši se pretežno na portretiranje vitalnih, žilavih, strasnih, često prodornih likova iz provincije, i to one kamenjarsko-krške, Papić je kvalitetom ranih filmova kojima se ustoličio i postao jednim od uzora suvremenicima i nadolazećim naraštajima, svojski utjecao na daljnje oblikovanje hrvatske kinematografije koja se u proteklih četrdesetak godina nezanemarivim udjelom bavila upravo predstavnicima takva mentaliteta i društvene pozadine. Moguće je, štoviše, spekulirati da bi se, da nije bilo sjajnih filmova Lisice i Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, hrvatska kinematografija, odnosno slika Hrvatske i Hrvata u hrvatskom filmu, profilirala urbanijom nego što jest. To uvelike potvrđuje i suvremeni redateljski hitmaker, Papićev negdašnji asistent Vinko Brešan, koji je u komemorativnom govoru napisao: „Mi, mlađa generacija zaista smo bili njegova djeca, njegova filmska djeca. Koliko god smo se mi trudili biti urbani, iza naših kadrova nebodera osjećao se kamenjar, koliko god svirali u našim filmovima rock, u pozadini se čuo ritam gluhog kola, koliko god mi tražili urbana lica, toliko smo u našim junacima prepoznavali lica iz Lisica.“
Papićevi društveno-politički hrabri i izazovni, u ovdašnjim okolnostima tematski inovativni filmovi, kako igrani, tako i dokumentarni, pridonijeli su također širenju granica autorsko-umjetničkih sloboda u jugoslavenskoj i hrvatskoj kinematografiji, a posredno i građanske samosvijesti o slobodama na širem planu. Pa ako svih njegovih deset dugometražnih igranih filmova, čemu pridodajemo i debitantsku epizodu Čekati u omnibusu Ključ (1965) i svih njegovih četrnaest autorskih kratkih dokumentarnih filmova, u koje ne računamo oko dva tuceta namjenskih i jedan obrazovni, nije bilo prepoznato i shvaćeno u prvom predstavljanju, vjerujmo da će ih buduće generacije Papićeve ciljane vječne publike razumjeti bolje od one što ih je doživjela premijerno.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 25. veljače 2013.
Literatura:
Gilić, Nikica, 2010, Uvod u povijest hrvatskog igranog filma, Zagreb: Leykam International
Gilić, Nikica, 2010, "Predratna psihoza: slike 30-ih u Izbavitelju Krste Papića", Hrvatski filmski ljetopis, god. 16, br. 61, str. 92-101
Heidl, Janko, 2012, "Dok ima života, ima i nade", Festivalske novine 59. Festivala igranog filma u Puli, 24. srpnja 2012., str. 3
Heidl, Janko, 2012, "Optužbena dijagnoza hrvatskog društva", filmovi.hr/index.php?p=article&id=1756, 7. kolovoza 2012.
Hudelist, Darko, 2009, "Papićeva mafijaška kronika", Globus, 20. ožujka 2009, str. 48-53
Kukoč, Juraj, 2010, "Filmografija Krste Papića", Hrvatski filmski ljetopis, god. 16, br. 61, str 102-106
Kukoč, Juraj, 2010, "Opreke u dokumentarnim filmovima Krste Papića", Hrvatski filmski ljetopis, god. 16, br. 61, str. 84-91
Kukoč, Juraj; Rafaelić, Daniel; Šakić Tomislav, 2010, "Krsto Papić u razgovoru: Želim pridobiti vječnu publiku", Hrvatski filmski ljetopis, god. 16, br. 61, str. 10-69
Pavičić, Jurica, 2010, "Vrane, ovnovi i žene: Politika i moć u filmu Lisice Krste Papića", Hrvatski filmski ljetopis, god. 16, br. 61, str. 70-83
Peterlić, Ante, 2012, Iz hrvatske filmologije i filma, Zagreb: Leykam International
Šakić, Tomislav, 2010, "Uvod u Krsta Papića", Hrvatski filmski ljetopis, god. 16, br. 61, str. 6-9
Škrabalo, Ivo, 1998, 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896-1997, Zagreb: Nakladni zavod Globus
Piše:
Heidl