Kameleon iz Nantesa
9. ZagrebDox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 24. veljače – 3. ožujka 2013.: Uljez (The Imposter), red. Bart Layton; Čin smaknuća (The Act of Killing), red. Joshua Openheimer
-
„Na mladićevoj desnoj podlaktici utetoviran je natpis Kameleon iz Nantesa.“ – kaže policijsko izvješće. Taj se podatak ne može naći u filmu Uljez koji je pobudio veliko zanimanje publike već od prvog festivalskog dana ovogodišnjeg ZagrebDoxa. Doduše, redatelj Bart Layton u početnoj će fazi filma pustiti podatak o drugim tetovažama koje je Frédéric Bourden na brzinu dao napraviti na svojim rukama, ne bi li barem na tom planu bio sličniji nestalom američkom dječaku. Napravio je to u španjolskom Linaresu, dok je u dječjem domu čekao na odlazak u San Antonio kako bi na prevaru zauzeo mjesto nestalog člana teksaške obitelji, što dalje od Eurozone i njezinih organa gonjenja. Spletom okolnosti – u Laytonovoj je rekonstrukciji taj dio problematično napravljen – mladić od 23 godine, inače na Interpolovoj listi traženih prijestupnika, uspio je preko noći uvjeriti obje strane, španjolsku i američku, da je sedam godina mlađi i da se zove Nicholas Barkley te je dječak koji je misteriozno nestao 1994. godine na teksaškom tlu. Neobičan slučaj s obzirom na to da su zakazale sve uobičajene provjere u takvim situacijama, od otisaka prstiju, rigoroznog intervjua i slično. Kameleon iz Nantesa u tom je trenutku iza sebe već imao pozamašan dosje o preuzimanju tuđih identiteta i boravcima u raznim socijalnim institucijama za nezbrinutu djecu. Godina je 1997, prošlo ih je tri od nestanka američkog trinaestogodišnjaka, a Francuz je odlučio igrati na kartu zlostavljanog dječaka te je prema riječima britanskog redatelja pokrenuo slijed zbivanja „čudnijih od fikcije“.
„Pritisak fikcije bio je ogroman“ – dodaje redatelj iz Londona – „te je pravi izazov bio napraviti dokumentarni komad koji se razvija brzo, slično igranom po žanrovskim pravilima trilera“. „Također, bio je pravi izazov složiti suvislu priču s obzirom na neujednačene iskaze stvarnih aktera“ reći će Layton, i dodati da je „taj mozaik možda presudio otvorenom završetku, s kadrom okomito iznad iskopane jame pokraj koje šeće privatni detektiv Charlie Parker, angažiran kako bi istražio sve okolnosti nevjerojatne prijevare“. Pa čak možda i činjenice da je obitelj dobro upoznata sa sudbinom svojeg najmlađeg člana te ih krije od interesa javnosti i oka kamere.
Sumnju je podgrijao Bourden neposredno nakon uhićenja, tvrdeći da su ga od samog početka članovi obitelji doživljavali kao uljeza, duboko svjesni da nije njihov sin, odnosno mlađi brat Nicholas. Ipak su pristali na porodičnu igru, znajući da se njegova fizionomija, oblik ušiju, boja kose i očiju, karakter i životna dob nikako ne poklapaju s karakteristikama nestalog dječaka. Kao da su se svi protagonisti iz stvarnog života pripremali za fikciju koja dolazi s medijem filma. Ni redatelju, jednako kao i gledateljima dokumentarca napetog poput krimića, nisu i ne mogu biti jasni svi propusti pojedinaca, socijalnih službi i državnih institucija koji su otvorili prostor za budući film. Zbog toga i taj komad, slično poljskom o životu u strogo izoliranoj samici (Samica za zločestog dečka /Bad Boy cellule haute sécurité/, red. Janusz Mrozowski), ima osobine kompleksnog djela. U medijskom smislu kao kompilacije različitih profila – između televizijske reportaže i igranog ostvarenja. U stvarnosti teksaške ravnici posijao je sjeme sumnje u regularnost porodičnih odnosa. Bez obzira što su majka, sestra i otac s više ili manje umješnosti pravdali propuste, tijekom svojih monologa nisu mogli sakriti činjenice o problematičnim odnosima unutar male zajednice. Pokazalo se da je Nicholas bio socijalno problematično dijete kojem je neposredno prije nestanka prijetio premještaj u dom. Idiličnu sliku shrvane obitelji koja je izgubila najmlađeg člana na početku filma, redatelj je na kraju filma zamijenio iskopanom jamom u dnu dvorišta njihove nekadašnje kuće, neposredno uz drvo. Moguće je da je riječ o artificijelnoj rupi, za potrebe filmskog završetka, no ona nagovještava jedno veliko ništa u koje se pretvorila potraga za mladim Nicholasom.
Takav će završetak prosječnom kinoposjetitelju vjerojatno pokvariti ukupni dojam, no otvorena je figura itekako u funkciji. To jedno veliko ništa iz ptičjeg rakursa je sinonim za kameleonsku strategiju koju je redatelj, možda čak nesvjesno, preuzeo od glavnog protagonista Frédérica Bourdena kada ga je angažirao kao voditelja kroz filmsku priču. Ona je – strategija – krenula od slatkorječivog glumca koji priča o potrebi pretvaranja u adolescenta. Čini se da je Frédéric, u ulozi samoga sebe, dodatno zakuhao priču o mijenjanju identiteta. S druge strane, Laytonov komad potvrđuje opće poznatu činjenicu da se gotovo svi začudni otkloni na velikom ekranu zbivaju u domeni dokumentarnog filma. Njegov je filmski eksperiment kameleonske prirode, između dokumenta i fikcije, blisko tetoviranoj poruci na desnoj podlaktici lažnog adolescenta iz Nantesa.
Sličnu temu o zamjeni identiteta i uljezu u obitelji ponudio je Clint Eastwood u fikcijskom komadu iz 2008 (Zamjena / Changeling). U njemu je majka (Angelina Jolie) morala prihvatiti stranog dječaka zbog policijske presije. Čak je zbog toga ispaštala u ludnici. Nakon što je pritvoren u američkom zatvoru Bourden se u Laytonovom filmu krivio poput mentalnog bolesnika. Bila je to posve drukčija osoba od one čije se lice savijalo u svim smjerovima dok je pred gledatelje iznosio psihološke i emotivne razloge svojih prevara.
Na velikom se ekranu već prvog festivalskog dana krivilo lice jednog drugog protagonista. Također na kraju filma Čin smaknuća (The Act of Killing) Joshue Openheimera. I taj bi se kraj mogao nekome učiniti artificijelnim, u funkciji katarze koju doživljava hladnokrvni tamanitelj komunista na indonezijskom otoku sredinom šezdesetih. Ime mu je Anwar Congo i premda je od njegovih aktivnosti prošlo gotovo pola stoljeća još uvijek u zajednici izaziva strahopoštovanje. Prestarjelog antikomunistu i ubojicu redatelj Openheimer povremeno stavlja u poziciju glumca koji se prisjeća svojih metoda i žrtava. Čak ga u jednom trenutku postavlja na mjesto žrtve ne bi li ipak spoznao psihološki i fizički okvir torture – gušenje žicom – koju je primjenjivao u mladosti. Od tog trenutka kao da počinje shvaćati monstruoznu stranu vlastite prošlosti. No taj film u filmu ipak ostavlja sumnju u Congovu katarzu. Pogotovo kada se ima u vidu njegov društveni prestiž, veličanje starčeva lika i djela gdje god bi se pojavljivao tijekom snimanja filma. Pogotovo, nakon što je s ponosom opisivao i demonstrirao vlastite metode ubijanja. Teško će gledatelj do kraja vjerovati Congovim pokušajima povraćanja na kraju filma u stražnjoj prostoriji nekog dućana u kojoj je svojedobno obavljao mučne radnje. Njegov izlazak iz prostorije u noć, na ulicu, redatelj prati s leđa i čini se da je crna rupa pred kojom zastaje jednako kameleonska kao i ona jama u Laytonovu komadu. Čin smaknuća inače pati od obilja materijala, pretjeranog ponavljanja istih sekvenci, pogotovu u redateljskoj verziji koja traje preko dva i pol sata. Openheimerov je film na devetom izdanju ZagrebDoxa dobio nagradu u kategoriji Movies that Matter.
© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2013.
Piše:
Kipke